Lillian Q

Zvezdana kapija

— Autor lillianq @ 18:27
“I sve ćeš moći da uradiš jer sve će ti ići od ruke samo sebe nećeš dovoljno voleti a to oni sa manjkom duše znaju da zloupotrebe.”
“A zašto neću sebe dovoljno voleti?”
“Zato što nećeš osetiti bezuslovnu ljubav i podršku majke.”
“A zašto neću osetiti?”
“Zato što si ti tu ženu davno, nesvesno povredila. I to će ti biti pečat najteži. Ali, iako puno ljubavi primiti nećeš moraš naučiti kako da je pružiš.”
“Pa hoću uspeti?”
“Hoćeš. Ali ne bez muka. Prvo ćeš jako dugo samo želeti da budeš voljena. Bez da voliš i sama. Shvataš da to nije ljubav. Onda ćeš se u jednom momentu potpuno otvoriti i cela ćeš se, bez zadrške pružiti. Bez uslova, bez rezervnih planova ali i dalje nećeš voleti sebe. Onda će to će pući. I to će te jako zaboleti. Naći ćeš se tada sama na svetu. Izgubljena, izneverena i bačena u blato. To će ti biti najteži trenutak u životu.”
“Zašto moram da ga proživim?”
“Zato što moraš da osetiš da bez obzira koliko se daš to ne može biti ljubav dok ne naučiš da voliš sebe!”
“Ne znam, deluje da će me jako boleti.”
“I hoće. Jako! Još će teže biti što se ničega ovoga što sada pričamo nećeš sećati pa nećeš shvatati da sve skupa to ima smisla. I bol i žrtva. Zato pokušaj negde u dubini duše da sakriješ trag na ovaj razgovor i onda kada 46. put budeš duvala svećice, kada se svet oko tebe sruši, kada ostaneš bez posla, bez nade, sa velikim bolom na duši, bez podrške … sama … stavi ruku na srce i pročitaj...”
“Šta?”
“Bol je dokaz postojanja duše. Mozak kombinuje samo one pojmove koje poznaje i stoga vrlo često ne vidi istinu. Srce je vodič koji gleda bez predrasuda. Njega treba da slediš … Kada ne voliš a navedeš druge da te vole – to je samoživost, bezobrazluk i greh. Kada voliš drugog a sebe ne – to je žrtvovanje. Treba naći meru. Moraš naučiti da voliš sebe da bi mogla zaista da voliš druge!”
“Samo to? Moram naučiti da volim sebe?!”
“Deluje lakše nego što jeste. Zaboravila si početne pozicije ali dosta priče. Požuri, vreme ti je!”

I toga dana, pre skoro punih 46 godina, gurnuta kroz zvezdanu kapiju, ja iskočih na ovaj svet radosna, misleći kako imam najlakši moguć zadatak. Bogovi, videvši me nasmejanu istog momenta odlučiše – Ova neće znati plitko da plače. Zato neka uvek plače u samoći.

I evo me, spremam se da duvam svećice 46. put. Moje ljubavi i dalje se kreću od samoživosti do žrtvovanja. Čini se da zadatak nije bio tako lak. Puna duša iskustava od kojih bi se i pamuk skamenio. Od posla ni traga. Nada pobegla na zapad …  

Staviću ruku na srce, možda ugledam kako ... kako da zavolim ovo ništa što se zove “JA”?

A sad me izvinite, odoh u svoj mrak, jer bogovi me prokleli da ne umem da plačem pred svetom.

I da, SREĆAN MI 47. DECEMBAR!

Falim Te, Bože, za predizbornu šutnju!

— Autor lillianq @ 21:21
Nekada davno, još kada su jagode bile manje od paradajza a temperature od 33°C leti smatrane izuzetno visokim i čak tropskim, u obližnjoj bari (zove se obližnja zato što je bila u blizini mesne zajednice) živele su dve žabe - Marija i Olga. Nije se znalo koja od njih dve više voli da peva!

Sve žabe, istina je živa, u suštini vole da pevaju. U horu. Retko koja se odvaži baš da peva sama. Pa još na ruskom, kako je to Olga često činila (mada ruski nije znala baš najbolje .... Ah, šta pričam – pa nije razlikovala babu od kera!) ili podignutog desnog kraka što je nekako oduvek bio Marijin znak raspoznavanja. 

I dok su sve žabe pevale samo na jeziku regiona na kom su se nalazile i uglavnom pred kišu, noću, Marija i Olga su pevale non-stop.

U po bela dana pa i celu mrklu noć. Kiša ili sunce. Same ili u horu. Jedna na ruskom, druga na srpskom (nikakve veze izbor jezika nije imao i nema sa pravoslavnom Crkvom)

Jednoga dana, pronese se barom glas da se u obližnjoj (zove se obližnja zato što se nalazila u blizini bare) mesnoj zajednici osniva kolokvijalni žablji hor. Audicija je bila zakazana za noć pred lokalne izbore kad je svakako vladala predizborna šutnja te su kandidati sa izbornih lista (a koji su svi redom znali da krekeću) mogli da budu počasni članovi žirija.  U koji su se čak i gurali jer su nekako svi redom voleli batake. Žablje, jel.

Marija i Olga našle su se u čudu. Velika ljubav ka pesmi vukla ih je ka mesnoj zajednici ne bi li se što pre prijavile na audiciju. Sa druge strane, jeste da se o žabama priča da su ljigave i sluzave ali one su vrlo dobro znale da su u poredjenju sa političarima glatke i izglancane kao stolovi u Bakingemskoj palati. Pred dolazak gostiju. 

I sad – ljubav ili predrasude. Ljubav. Predrasude. Ljubav.

Naravno, pobedila je ljubav i naše dve žabe se nadjoše na listi za audiciju. Jaoj, kad počeše pripreme. Te, šta ću obući. Te, koju ću pesmu otpevati. Te, hoćemo u duetu ili svaka za sebe ... 

Skakutale su i kreketale čitav dan a noć kad pade i temperatura se spusti, one onako ugrejane napiše se vode iz bare (obližnje, naravno. A nisu valjda s uma sišle da odlaze u drugu baru samo da bi vode pile. Svašta i od vas!) koja više i nije bila baš dovoljno topla da bi se bez posledica po glasne žice mogla piti. Ali, kažem, onako srećne i zanesene predstojećim učešćem na audiciji i prilici da se s pesmom iz sveg glasa krene malo im se k’o pamet zamutila i one se vode, kao što rekoh, onako svojski, žablji napiše.

Kad sutradan ... Belaj. Nijedna od nji’ dve ne mož’ ni da mrdne. Bahaldisale od temperature i celonoćne groznice načisto. A u grlu crvenilo i krajnici kao u slona (ja zapravo nemam pojma da li slonovi, a i žabe, uopšte imaju krajnike ali to sad nije ni bitno. Napomenuh ovo čisto iz razloga da me ne citirate negde pa kad nastane cirkus da kažete – Ljilja rekla).

Džaba oblozi od kupusa, džaba ispiranje grla rakijom, džaba šerbet čaj. Grla promukla kao u Vlade Kalembera. A čas audicije se bliži.

Imale su samo jedan izbor (da li se to onda zove izbor?) – da pevaju "O, o, o Lili" ali nijedna nije htela pesmu da posveti mome imenu jer su bile poprilično besne na mene (posebno Olga. Malko čak strahujem i za svoj život ... pa ću prestati sa sr...m sada i odo, konačno, da uključim neki od medija jer bi predizborna šutnja trebalo da je počela. Ili još uvek nije?)
.
Nema ovo dragi moji nikakve veze sa mozgom, niti ikakvu pouku iz ovoga možete izvući nego - napolju prelepo prolećno veče. Ćarlija tajfun (strahujem za one balone naših kandidata za gradonačelnika. Dal neće odleteti pa šta ćemo onda?! Neće krezubi narod znati koji je iz kog grada doleteo!). Prašina se vazdigla, ja se plašim i frižider otvoriti da mi ne bi neki deran letak neke stranke u ruke uvalio ... i meni eto ostalo da lupam po tastaturi. Šta ću.
Pa ko mož ostati pametan uz ovo? 
.
Ajd, pa se vidimo u mesnim zajednicama za koji dan! 

Per i miei amici

— Autor lillianq @ 18:22
Život je, u suštini, vrlo često - sranje.
I to je fakat.
Nekad do članaka duboko. Nekad - duboko lakat. A nekad, Boga mi, do nosa ... pa i više. Katkad jedva da može da se diše.

Život je, u suštini, vrlo često - sranje.
Znam.
Nekad u njega budeš gurnut. Nekada uskočiš sam. Onako, sa osmehom, bez razmišljanja, smelo ... na tri. A onda ti bore namršte čelo i shvatiš da si se zezn’o. I da za tobom nisu skočili svi. Koji su se kleli da hoće. 

Onako - jedan, dva ... tri. Ajde prvo ti...

Potom slede časovi samoće i neprihvatanje greške. Zatim optužbe teške. Da si baš ispao blesav, i mulac, i budala. I da su i vrapci znali. I da je svačija baba znala ... da to tako neće na dobro izaći. 

Kao što i nije. 

Ali, zašto da se krije. Greške su za ljude. Duša, ako je imaš, mora katkad i da zaboli. Srce je tu da voli ... a mozak da srce truje.

Život je - da se snuje. Za snovima uglavnom stižu suze ... da ono, isperu oči. E, tada ti baš jako treba  prijatelj – da u nevolji priskoči. 

Kad si u g... do guše. 

Baš onaj što ga se setio nisi kada ti je u životu Sunce sijalo. Što mu se javljao skoro uopšte nisi dok ti je sve prijalo ... i potaman bilo. I baš taj i baš onda te meko pusti u krilo i počne da sluša pažljivo. Dozvoli ti da plačeš ... i da ga daviš kada te tuga potpuno dotuče. Pa kao remorker počne da te vuče. I vuče ... I izvlači iz blata. 

Milimetar po milimetar. Pazeći da naglo ne zategne uže.

I što je blato bilo veće – izvlačenje traje duže. Al, on je tu. Strpljivo sluša. I istinom pomalo soli - ranu koja još uvek jaaako boli. Ali koja mora da se dezinfikuje i zaceli.

Prijatelj je tu da sa tobom podeli i razbije na komade manje, nevolju tešku. Da ti pomogne da prihvatiš grešku i nastaviš dalje.

Do novih snova. I, možda, greške nove.

Prijatelj je zapravo tu – da ne prestaneš da veruješ u snove, jer ...

Život je, u suštini, vrlo često – sranje! I snovi su zapravo - jedino što vredi. 

Zato sanjaj. Srce ne štedi. A prijateljstvu ... ne daj da izbledi ... 

Gagi, Olgi, Mladenu, Maji, Draganu, Čupavoj, Anji ... i ostalim emotivnim remorkerima koji su me izvlačili poslednjih XY meseci. Milimetar po milimetar. I savetovali da počnem da pijem jer će me lakše izlečiti od alkohola neg’ od njega :-D

Fala Vam! 

Baš! ;-)
 
Ljubim ... 


Limeni doboš

— Autor lillianq @ 10:41
Ukoliko sam dobro informisana, "Limeni doboš" je film o dečaku koji je odbio da odraste. Tako mi bar rekao Petar Pan (opet dečak?! Šta je sa devojčicama koje odbijaju da odrastu?! Ili su one primorane na odrastanje...po kratkom postupku?!).
Nisam gledala film. Ali mi se postojanje "limenog doboša" kao simbola odbrane nevinosti detinjstva jako dopada.

Zato sam ja danas ubrala sunčev zrak i spremila ga u svoj doboš. Da ima lepši zvuk. Jednom, kad mi zatreba.
Udahnula jesen punim plućima i razvukla usne u osmeh. Da puste lepši glas. Kad zapevam.
Obula cipele za šetnju po oblacima i krenula u polje uspomena. Da pronadjem svoje. One paperjaste. Da koje druge?!

Sve ću ih u doboš!

Pa nek mi se smeju!


The King is dead. Long live the King

— Autor lillianq @ 22:01

 

Danas sam se rodila u blogosvetu.  (Dalje)

Powered by blog.rs