Lillian Q

Mreža - M. Antić

— Autor lillianq @ 15:15


Vredi li se upuštati u tumačenja stvari kojima nismo u stanju da sagledamo obim? Milijarde su godina potrebne da se vratimo u dubine strpljenja. 

Jer ogromna je starost tog svojevrsnog čuda koje se zove: nas dvoje.
 (...)
Veruj mi, prva ljubavi, nemoguće je voleti prvi put u ovoj večnosti.
 (...)
Ubrzo sam razumeo da nema smisla bežati. Ne prati ona mene, već ja idem za njom. Nadnesem li lice nad lokve, bunare ili potoke, već je čekala tamo. Danima sam se mučio da je noktima oljuštim sa površine talasa.
I nije mi uspevalo.
Onda sam pokušavao da je dotaknem usnama i na prevaru posrčem.
I skoro sam se udavio.
Skakao sam u nju. I gnjurao se uzalud. Pleo sam mreže od trave, vrše od grabovih mladica i zabacivao udice. Gađao sam je kamenjem, a kamenje se vraćalo i tuklo me po licu. I ma koliko se trudio da je odatle izvadim, uvek bi na dlanu ostao
njen izgužvani osmeh, mokar kao celofan, i curio mi kroz prste.
A lik je u vodi bio i dalje jasan i netaknut.
 (...)
Pamćenje, to je presuda. Pamćenje je progonstvo.
 (...)
I ja sam stajao zbunjen. Ona je videla mene, ja sam video nju. Znači da se mi zajedno, na istom mestu stvaramo, iz mozga ove planine. Zemlja nas zajedno misli.
 (...)
Ona se nevešto osmehnu: “Pobrkali smo snove. Sad ćemo se zameniti. Vi meni vratite mene, ja ću vam vratiti vas.“
 (...)
Popodne sam joj rekao: “Ne vidim bolji način da se ovo razjasni, nego da zaronimo i u vodi obučemo svako sebe na sebe.“
Ona izvuče ruku: “Strašno ste me umorili. Odjednom sam u sebi i zasićena i željna. Ovo je nešto mekše i belje od svakog vajanja, pa ipak na duši ostavlja brazgotine i plikove. Šta vi znate o ljubavi?“

Govorila je glasom od kojeg bi se istopili kamenje i metal utečan, umiljat vetar. Odmakoh se od nje. Gledao sam u šume što silaze u stadima, sa isplaženim lišćem, ožednele od jare. Ne znam da li sam drhtao od stida ili slutnje.
Stvarno, šta sam ja znao ... o ljubavi?
 (...)
Ona mi priđe i rukama skupi mi vodu s tela. Prinosila ih je licu kao da njuši svetlost.
 (...)
“Događaju nam se“, rekla je, “nekakve vrste vida koje liče na buđenje.“
 (...)
Poskidali smo odeću i skočili u vodu.
Vreme, za koje postoji izvesna nada da protiče, umirilo se i zgrušalo u pogašenim plićacima. Ronili smo i tražili. Sada nas je bilo četvoro: dve mreže i dva tela. Njena je lovila mene, moja je lovila nju.
 (...)
Doplivao sam do nje, probio se kroz mrežu i načinio telom kavez od zagrljaja. Mreže su se zamrsile i pomešale niti. Umesto da nas ulove, mi smo ulovili njih. I motali smo u vodi moju dušu na njenu i njenu dušu na moju. I prvi put sam shvatio da je ovo, što činimo, mnogo veće od ljubavi.
Da plivamo kroz večnost.
 (...)
Taj dan i noć smo proživeli ošamućeni od sebe. Hranili smo se školjkama, divljim voćem i disanjem. Nije se više događalo da pobrkamo likove. Videli smo ih zajedno, zagrljene u vodi.

Drugoga dana, ujutro, sišavši da se umijem, primetio sam da naši obrazi tamo dole imaju bore na licu.

Probudio sam devojčicu. Bila je zabrinuta. “Izgledaju mi“, reče, “kao da ocvetavaju.“ Trećeg jutra su bili deset godina stariji. “Šta je to?“ reče devojčica. “Imam emajliran grč na iskrzaloj usni. Svi pokreti mi rđaju. Kosa mi je osedela. To vene obim mog prisustva.“
“Ogledaćemo se“, rekoh, “odsad u našim očima. U njima ništa ne stari.“

Četvrtog dana su nas odozdo gledali starci sa našim crtamalica i našim detinjim osmehom.
Devojčica je plakala.
Odveo sam je stazom sat hoda prema vrhu. Tu smo proveli noć, jer izvor je mirisao na tišinu i smrt.
Pokušah da je utešim, a i sebe sam tešio. “Zar nije predivno“, rekoh, “što se to, tamo dole, događa mimo nas? Mrzovolje i bolesti. Svađe. Brige. Ljubomora. Za samo četiri dana proživeli smo nešto za šta je drugima potreban izgužvan ljudski vek.“ Od rođenja do smrti živimo mnoga vremena, koja neko neupućen čita kao trenutke. Mi smo od trenutka stvorili svetlosne godine.
 (...)
Verovatno sam rekao: “Prošli smo pored prolaznog iz predostrožne blizine, nezačuđeni ničim, nedotaknuti strahom, dosadom, tugom i venjenjem.“
Ona skloni sa čela kao pramičak kose malu nevidljivu misao i reče: “Siđimo tamo.“
Sišli smo petog jutra i nadneli se nad izvor. “Utonuli smo u nebo“, reče devojčica šapatom. “Obući ću se u belo. Tako ću
biti čistija. Izgleda da smo umrli.“
Pokušah da se osmehnem, ali nije mi uspelo. Govorio sam zgužvano: “Ne, to su oni umrli. Mi i dalje postojimo.“
Njen glas je bio zagasit: “Odlučila sam da prestanem da se smejem i plačem. Izgleda da je smrt besmrtna. Vama to ništa ne znači, jer ste i dalje dete i u tome je nevolja.“
 (...)
Držeći se za ruke, išli smo neko vreme brzacima niz kanjon.
Zatim smo se razdvojili.
Išli smo kao dve obale. Ona desna. Ja leva. Umesto naših obraza, u vodi nije bilo ničega osim neba.
Nije se odslikao ni čvor naglog rastanka, razvezan iza okuke, gde se potok rasplinuo.
Ko zna kuda je pošla. Ko zna kuda sam pošao. Valjda sam i požurio. Ili je ona požurila.
Čuo sam sve brže korake kako se udaljavaju.
Okrenuo sam se, ipak, izlazeći na proplanak. Videh je kako trči i zamiče za borove.
I da sam pokušao da se nasmejem ili zaplačem, ne bih to tada mogao, jer usne su me bolele, ispucale od vetra i mojih
koralnih zuba.
 (...)
Vredi li se upuštati u tumačenja stvari kojima nismo u stanju da sagledamo obim?
Milijarde su godina potrebne da se popnemo uz okomitu budućnost do nekih kristalnih vrhova načinjenih od želja.
Jer ogromno je obnavljanje tog svojevrsnog čuda koje se zove: nas dvoje.
 (...)
Veruj mi, poslednja ljubavi, nemoguće je voleti poslednji put u večnosti.


Basna

— Autor lillianq @ 17:47

 

Roda, odevena u kostim od novog prolećnog perja, i jedan sasvim olinjali, ćelavi djeram, ćaskali, stojeći na jednoj nozi, o filozofskim temama, onako, iz puke dosade.

A znaš li, kazala je roda, znaš li da nikad nećeš poleteti, jer ravnodušni se linjaju, a krila rastu samo od prevelikih želja.

Djeram ocedi kap vode sa njuške i reče, žmirkajući limeno prema suncu: lako je vama, gospodjice, kad ste udati za vetar, a ja sam se zemljom oženio.

Naravoučenije ove basne izgubljeno je u perju roda koje su odletele.

 

(Miroslav Antić)


Epilog

— Autor lillianq @ 15:29

Vodopad ima bradu kao grof L.N.Tolstoj.
To se
u stvari
Jutro po sebi peni i razapinje dugu.
Ja sam priznao jednoj ženi
Da je život nešto prosto u meni,
- a nije baš tako prosto.
Ja sam mislio da ću ići pravo
dok se ne pretvorim u lenjir,
a našli su me u krugu.


Našli su me posle lutanja
srozanog od vriska do šaputanja.

Prošao je oktobar.
Među nogama drveća polako zaudara na vlagu
i krv.
Ulica poslednji put kisne na sirovom suncu.

Sedite malo kraj mene kao kraj groba.
Minut pošte za moje preminulo najrumenije doba.
Sedite malo kraj mene
Vidite: opet sam dobar.
Iza uha mi se okoreo mlaz usirenog poraza
kao streljanom vojnom beguncu.


Proletele su ogromne zlatne kočije
kroz naše utrnule oči,
- a mi ih sačuvali nismo.

Nešto mlado nam je rzalo na usni i uvelo
Gorko od smeha i slatko do plača.
Dozvolite mi da posle svega
dalekoj nekoj gosdpođici napišem jedno pismo,
onako malo nostalgično
kao što pišu senilni penzionisani admirali
preživeloj posadi sa potopljenog razarača.

Gospođice,
kazaću,
gospođice,
sve je,
sve je,
sve je gotovo.
Ovde cveće pokojno
prodaju razliveno u parfemske flaše.

I sve je,
sve je,
sve je spokojno
kao da vetar nikad nije šamarao drvored
i po oknu se pleo.


Gospođice,
kazaću,
u ovu jesen,

frigidnu kao turistkinja sa skandinavskim pasošem,
to što sam odjednom sed ne znači da sam beo.

Ti si jedina nahranila svu moju glad
sa ono malo mesa i sna.
Jedina si bila sita od ono malo mojih noktiju
i dlanova.

Voleo bih da tvoji budući sinovi naslede boju moga glasa
i kćeri nose moju tugu u prslučićima od svile.
Voleo bih da sačuvaš moje najdivnije vrhove
na horizontalama tvog dna
i proneseš moje oči kroz tišinu tuđih očiju
i stanova,
i moj oktobar kroz sve tuđe aprile.

Ovo nije ispovest.
Ovo je gore nego molitva.

Hiljadu puta od jutros kao nekad te volim.
Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraćam.
Hiljadu puta ponovo se plašim
za tebe izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,

za tebe podeljenu kao plakat ko zna kakvim ljudima.


Da li sam još uvek ona mera po kojoj znaš ko te boli
i koliko su pred tobom svi drugi bili goli,
ona mera po kojoj znaš ko te otima
i ko te plaća?


Da li sam još uvek među svim tvojim životima
onaj komadić najplavijeg oblaka u grudima
i najkrvavijeg saća?



Ovde kod mene
dani imaju ukus piva i dosade.

Ponekad kaplju kiše
čudno,
spokojno.
Nemam volje ni da živim ni da se ubijem.
Sasvim sam nalik na lađu koja luta bez posade
i ne želi da zbriše

sa svoga oka nešto uzaludno,
nešto pokojno,
nešto golubije.


Možda je dobro da znaš:
posle tebe žene nemaju pravo ništa da uobražavaju.

Nekad prvi žutokljunac republike,
danas - mogu da podignem zarozane čarape
lično bogorodici
u dostojanstvo prerušen.

Sve moje nežnosti još uvek na tvom pragu spavaju
kao mali žuti psi
na mokrim,
nabreklim,
crnim sisama gospođe keruše.
Sasvim sam zakopčan od sluzokože do duše.
Ova 32 zuba još uvek ljubav samo za tebe onako jecaju
i onako pevuše.

Ti me svakako razumeš:
sve je,
sve je
sve je gotovo.
Uplašeno sam pijan
i prazan
i sam.

Ponekad neko naiđe da me zabrinuto voli i pazi,
neko kome otkrivam sve tvoje putokaze
do mog usijanog temena.

Nikome nemoj reći
ali ja,
koji najmanje znam o sreći,
hteo bih malo nespretne sreće tom nekom novom da dam

i dok umire drveće i vetar po lišću gazi
hteo bih da mu bude dobro u ime izvesnog aorista moje ljubavi
i davnoprošlog vremena.


Možda nećeš verovati:
i sa hotelima sam raskrstio sasvim neopaženo.
Svi mi hoteli nekako liče na istu bajku
i postelje u sobama smeškaju se na isti glas.
Svi se portiri na isti način brinu
onako malo rođački kad im laku noć kažemo.
Svi se portiri isto onako brinu,
majke mi,
kao da znaju za nas.

Dalje ne bih imao ništa više da ti javim.
Pijana od hladnoće subotnja noć se valja.

Satovi su već odavno povečerje odsvirali.

Dalje zaista ne bih imao ništa više da ti javim
jedino možda to da si ostala najlepša medalja
iz najlepšeg rata u kome su mi srce amputirali.


Gospođice,
ja nisam za tobom bio onako obično,
gimnazijski zanesen.
U meni je sve do tabana minirano.


Inače,
zapamtio sam:
ljubav je najgolubija samo u onim kricima
koji se poklone prvima.
Dozvoli da se zato zbog nečeg u sebi
nasmešim u ovu jesen
pomalo krišom,
kroz suze,
pomalo demodirano,

ja, tvoj najnežniji pastuv među pesnicima,
ja, tvoj najsuroviji pesnik među pastuvima.

(M. Antić)

Pisma gospodji Vineti

— Autor lillianq @ 10:11

 

Prvo pismo

1.

Gospođo Vineti, juče sam opet pokušao da se obesim,
a posle sam opet odustao. Čitave noći gledao
sam otvorenih očiju u tavanicu i voleo onu
drugu ženu.
Sećam se jedne rečenice iz Dikensa.
Početka jednog Dombijevog pisma: - Mila moja,
ja sam pas.-

Sad znate šta sam. A lepo sam vam govorio: ne

ostavljajte me samog, sklon sam glumatanju,
pravim teatar ni od čega,
i toliko se uigram, da posle
idem okolo, tražim publiku, i sve to javno
prikazujem. Nemojte se iznenaditi ako počnem
i sebe da plakatiram.

Ujutro, video sam kroz prozor nebo. Sasvim je ličilo

na kuvano plavo goveđe oko nataknuto na
viljušku zvonika preko na tvrđavi.

Samo nisam video oblake. Sigurno ih je vetar oduvao

preko noći na jug i sklonio. Taj vetar ima
ukus zemlje i tamjana, i ne bih voleo da vam
o tome mnogo govorim. Treba slediti Lao Cea.
On kaže:
- Priroda se služi sa malo reči. Zato uragan
ne traje celo jutro i pljusak ne pada ceo dan. -

Jedino, ako vas interesuje to o pticama. Ptice su one

o kojima sam vam pričao da žive dole po
močvarama, samo sam opet zaboravio kako se zovu.
Te ptice su došle okukom reke, severnije od
Ribarskog ostrva, severnije i od Kamenjara.
I tako je sve to počelo.


2.

Sebi u odbranu imao bih da navedem ona nedeljna
popodneva u stanu koji sam sa vama delio osam
godina.
Tri zida, a umesto četvrtog: veliki prozor
što gleda na reku i most kojim tutnje vozovi.

Tristo metara levo, na samoj obali, nalazi se mesto

gde je nekad, u svojim usamljeničkim šetnjama,
dolazio Ajnštajn, da razgovara sam sa sobom, vo
vremja kad je bio mladi zet Marićevih.
Infeld za njega kaže: - Veruje se da danas stvarno
vidimo tri četvrtine tog kosmosa koji je Ajnštajn
obuhvatio samo mislima i jednačinama. -

Razumeti se u arhitekturu svemira, pre svih, i to tu,

pod mojim prozorima, dok ja i dalje uporno i
beslovesno zamuckujem prijateljima u kafani,
večito istim prijateljima, u večito istim kafanama,
večito iste stihove, uveren da svaki dan
izgovaram nešto novo - pa to mora jednom i da zabrine.

Onda dođu ta nedeljna popodneva, kad vojnici bespomoćno

lenčare po predvorjima bioskopa ili
poslastičarnicama. Kad devojke sa periferije
izlaze u šetnju u jednakim haljinama, i svima kažu
da su sestre. Kad nekoliko starica pred crkvama
čeka večernje i zaudara na bosiljak
i prigradska groblja.

Dođe to. Neko iz dosade izmišlja novi rat, neko iz

dosade izmišlja brakolomstvo, neko iz dosade
ima mamu, neko iz dosade ima Mocarta, neko tbc.

Stigao sam do stare Indije, prilično preskočio vede

i nađem u - Kena-upanišadi - mesto koje me je
podsetilo na LXXI pevanje u - Tao Te Kingu -.

- Ja ne mislim da to dobro znam, ali znam: ni neznano

mi nije -. Ja stvarno ne mislim da vas dobro
znam, ali ni neznani mi niste. Dozvolite, zato,
da pljunem u pravcu onog grada gde ste me
ostavili da vas čekam.


Valjalo bi posvetiti tri godine života crtanju

geografskih karata. Na svakoj karti namerno izostaviti
taj grad. Njega inače već odavno savršeno nema.


P.S.

Ako vam to nešto znači, vrlo vam se molim za oproštaj.
Uostalom, vi to ionako bolje od mene možete
sagledati i dati nekim stvarima pravu meru.

Laku noć vašim željama da opet iziđemo među ljude.

Ja to ne umem. Ja sam uvek ulazio među ljude.
Laku noć vašim suzama. Vašem nekadašnjem
hodu na prstima kad spavam.

To je bilo pre mnogo miliona godina. Beskrajno sam

cenio sve pokušaje da mi ulijete olovo u
noge,
kao onim lutkama od kaučuka koje se
uvek uspravljajau.


Drugo pismo

(...)

3.
Gospođo Vineti, prvi put mi se čini da ću se
sasvim odmoriti. Na primer: sat. Uopšte me više
ne kljuje u potiljak.


Devojčica je izmislila da obuče moju vetrovku naopako,
da se igra sa mnom Babaroge i da me plaši.
Onda izuje cipele i hoda na prstima, da ne bude mala.

Obično sedi na podu i igra se svojim prstima. A kad
se smeje, dođe da mi rastršavi kosu, da mi se
popne na ramena i ciči tu negde oko nozdrve
i oka. Nikad nisam provodio besmisleniji život.
Nikad nisam pisao gluplje stihove. Nikad nisam
u glavi imao pliće misli.


Četiri puta iziđemo iz hotela i vratimo se. Na kraju,
ona sedne na ivicu kreveta i plače: pita: šta nije
dobro i zašto sam večito ravan kao zemlja.


Pošto nemam drugog objašnjenja, ispričam joj sve
bez uvijanja. Prvo su, kažem, našli jednog savršeno
gladnog psa i jednu izvanredno uznemirenu
lastu, dodali su im malo kreča i pamuka,
sve to zatvorili u kožu, ispisali krštenicu,
i proglasili da sam to ja.


Posle je, kažem, kreč izgrizao pamuk, a pas pojeo
lastu. Sad se ujedaju pas i kreč.
Onda ona siđe
do restorana, donese mleka i kaže: sad ćemo
da ih nahranimo.

Napolju pada kiša. A kako se već pomalo spustilo
veče, upalili smo sve moje i njene cigarete iz
džepova i kofera, poslagali ih po nameštaju i
rekli da su to zvezde.

Onda smo opet izišli. U hotelskom bifeu jedan tip
je sedeo okrenut zidu, ponekad se kuckao prstima
u čelo i pitao: halo, ima li ovde koga?
Meni je
rekao preko gutljaja: zašto ti mene uporno udaraš, brate?

Za takve uvek imam spremnog jednog Vladimira
Iljiča. Lenjin je rekao, kazao sam, ne miluj
po glavi, uješće te za ruku.


Onda je on počeo da plače: zašto mi dva dana ranije
čovečanstvo ne javi kad će me udariti?

Zašto mi ne poruči: čekam te u petak, u ulici
toj i toj, iza ugla. Čuvaj levu stranu, lice i srce.
Hoću da budem spreman, da mogu da se branim.


Devojčica je u međuvremenu popila i svoju oranžadu
i moje duplo piće. Ne volim da žene piju.
Morao sam da je nosim u hotel. Prolaznicima
sam pokazivao kakve su joj ruke i uši. Govorio
sam: ona ima najmanje ruke i uši u Evropi.

Ne znam kad smo se vratili kući, na obojene spratove.


Treće pismo

1.
Gospođo Vineti, još ovo da vam javim, pa vam nikad
više neću pisati. Videćete.
Sećate li se onog tipa
o kojem sam vam pričao da ga sanjam na onom
ostrvu ili plaži. Onog što se udavio i stalno
me, onako udavljen, imitira kad spavam.
Ponovo sam ga sanjao i raščistili smo to.
Obećao je: nikad više.

Nekoliko podataka koji vas ni na šta ne obavezuju:
devojčica u snu ustane, nasloni se na zid i tako
satima stoji u postelji. Budna. Priznao sam joj
da mi to izgleda veoma čudno. Objasnila je
da tako najbolje razmišlja. Uostalom, rekla je,
negde je pročitala da je jedan svetski pisac
sva svoja dela napisao stojeći. Probao sam
da i sam nešto napišem stojeći, ali i u krevetu je
to ispod mog dostojanstva.

Teram je da o vama govori lepo. Vi se ovde zovete:
Ona Divna Gospođa. Pogađa da krišom pijem
zbog neke tuge u vezi sa vama, i za doručkom
obično ispije svaku moju prvu čašu.


Večeras, dok je zaključavala vrata, u očima sam joj
video molitvu da Ona Divna Gospođa ostane u
hodniku iza vrata. Jednog dana to bi sigurno
postalo nepodnošljivo.

Uostalom, i ja sam ljubomoran. Svi se za njom
okreću, kao onog leta kad ste mi je pokazali na
Korčuli, gde sam bio da obiđem jednu moju pokojnu
mornarsku godinu. I Porto Pidočo. Lagao sam
vam da ćemo tu živeti kad budemo imali dosta
novca. Nikad mi nećemo imati dosta novca.


2.
Ima bolesnih tipova kojima godi kad su u društvu
lepih žena. Ja lepu ženu sakrijem. Kažem devojčici:
to što gledaju u tebe, to je kao da te pipaju
rukama, i molim te da očetkaš kaput, opereš kosu
i umiješ se.

Napravio sam joj četiri scene u restoranu. Ovde
restorani imaju nečeg starinskog, bar ovi na koje
ja nailazim. Imam čulo za kafane. U sebi
neprekidno, dok pijuckam, mrmljam Štrausa.

Zamislite, ona kaže da ne voli ruske romanse. Kad
sam joj pevušio - ništa. Slegne ramenima i kaže:
ne podnosi ruski jezik. Suviše joj je mek.
Onda sam čitavo prepodne govorio samo ruski.

Počeo sam sa Blokom, vikao Majakovskog tako da je
svima bilo neprijatno, a malaksao sa Jesenjinom.
Naredio sam joj da počne da uči ruski.

Izvinio sam se ljudima za okolnim stolovima i,
od dvanaest, pa nadalje, govorio sam samo engleski,
ali sam sve reči izvrtao i lagao da su to američki
slengovi. Održao sam joj predavanje o sedamnaest
slengova. Zamolili su nas da iziđemo iz kafane.

Na ulici smo se posvađali, onda smo se dugo ljubili,
i bilo je jasno da je volim. Zato i mislim da vam
nikad više neću pisati.
Uostalom, zar nije tako bolje.
Kad umrete, podići ću vam divan spomenik i napisati:
ona je trpela mene.

Ima jedna pesma za decu, Preverova, koja kaže:
- Žirafe pevaju, ali pošto su žirafe neme, pesma
ostaje u njihovoj glavi. - Tako je i sa mnom.
Možda ću vam i govoriti neke reči, ali, kako
sam za vas od danas nem, pisma će ostajati u
mojoj glavi.



Četvrto pismo

1.
Gospođo Vineti, sve što sam vam do juče pisao
ne uzimajte ozbiljno. Predajem se i vičem:
vi ste neponovljivi.


Pronalazim vas čak i u travi. To je tamo, levo
od mosta, u jednoj kafanici koju je posećivao
Prešern. Nabrao sam trave da napravim salatu,
ali nisam mogao. Udisao sam je. Imala je miris
vaše kose.

Čitave noći lutao sam oko stanice, i razgledao vozove
što odlaze i dolaze. Imao sam dovoljno vremena
da mirno o svemu razmislim. Gospođo, ja sam u vas
neizlečivo zaljubljen.


Idem da spakujem stvari i da se vratim. Ključ imate.
Adresu znate. Naći ćemo se, dakle,
ne u Beogradu,
nego u Novom Sadu.

(...)

Gospođo Vineti, samo je potrebno da imamo
nekoliko dece, i videćete: biće sve dobro.
Negde ću pozajmiti novac, kupiću drva i uglja,
i čitave će zime biti toplo.


2.
Vi ste moja žena, i nemojte ni pomišljati da
ćete ponovo otići. Setite se kako sam, kao ptica,
pre sedam zima sedeo na drvetu pred vašim
bolničkim prozorom. Padao je sneg. A ja sam
sedeo satima.

Setite se da tada nisam imao rukavice, ni
toplo odelo. Tada smo nešto počinjali, i rukavice
i toplo odelo imali smo samo u glavi.
(...)

3.
- Ako odeš, široko sivo stopalo gradskog neba
zgaziće moju tršavu glavu i razliti pločnicima.
Razbiću čelo o bandere i sva ću pluća izjecati i
izjaukati. Pokidaću košulju i kožu sa grudi noktima,
koji su sada crni i zapušteni kao lišće koje po
ivicama polako počinje da truli.

Jer sve na tebe liči. Ukus tvoje krvi prodavaće
dečaci, sa kupinama, pred mrak, po uglovima ovih ulica.

Razlivenu toplinu tvoje postelje vezaće u čvorove
sestre u bolnici. Dezinfikovaće smisao tvoga
osmeha na čaši iz koje si pila lekove. Obrisaće
novinama reči koje si mi govorila kroz prozorsko
staklo. I sve će svesti na brutalno.

Ako odeš, ponećeš mene, a sebe ćeš ostaviti u
oblicima mog sna i jave, koje će sažaljevati
ili nepoznavati ljudi u prolazu.

Sve ću kuće ocrniti katranom i tući one koji ne
umeju da nariču kad se spomene tvoje ime. Jer laž
su priče o novim sastancima, laž sve uspomene
i posete rodbini nedeljom popodne. Nikad se više
nećemo naći.

Ostaću sam pod svrdlom svetiljke sa tavanice iz koje
će mi se stvarnost godina uvrtati u potiljak.
I sve će lepo s tobom umreti.

I svakog će proleća krovovi dugo plakati
suzama okopnelog snega. -


4.
Ima još jedan razlog, vrlo privatan, što pesmu nisam
objavio u nekoj zbirci. Ponekad se zaljubim u
neku svoju metaforu, kao u slučaju tog širokog sivog
stopala gradskog neba koje gazi moju tršavu glavu
i razliva po pločnicima.

Još u šesnaestoj napisao sam pesmu - Nedelja -, u
kojoj doslovce stoji: - Nebo je velikim sivim
stopalom zgazilo krovove, ljude i puteve. - Radije
sam se odrekao obe pesme, nego da ponovim metaforu.

Inače, nadam se da vam je jasno u kakvom sam
položaju. Samo mi, molim vas, ništa nemojte javljati
o vašim glavoboljama. Njih ja vučem na savesti,
i ako me podsećate na to, ponovo ću pobeći.
To mene dovodi do ludila.


Idem da spakujem stvari. To je popodnevni voz.
Kod vas ću biti već rano u zoru. Devojčici ću
u Zagrebu na stanici sve otvoreno objasniti. Sa
Marjanom i Dragom mogu da se napijem drugi put.

(M. Antić)


Mali kamerni nokturno

— Autor lillianq @ 21:13
 
Nikad te niko neće ovako tesno grliti
uznemirenu i belu.

Ja sam mornar bez kompasa
kome uvek polude lađe.

Nikad ti niko neće
ovako u krvotok uliti
poslednju nežnost celu,
i pronaći u tebi i nadu i beznađe.

Nikada više nećeš
ovako divno truliti
u običnom hotelu,
a ne želeti ipak odavde da izađeš.

Ti si najukusnija krv sveta
koju sam upio hlebom
mog mrkog trbuha.

Ti si so sa oteklih usana
koje smo oljuštili očnjacima
i prosuli po mojim bedrima
i tvojim dojkama.

Ti si najbeskonačnije,
najubitačnije nebo
kraj mog rumenog uha.


Najbesramnija devojka
koju sam sreo među ženama.

Najstidljivija žena
koju sam sreo među devojkama.

Kad ti izgovaram ime,
usta su mi puna krzna,
i tamjana,
i cveća,
i mesa.

U očima mi grme grčevi svetlosti.
U temenu se protežu
grobovi grbavi.

Kad ti izgovaram ime,
sav sam popljuvan,
i čist,
i mek,
i grešan,
i besan.

I polumrtav od ljubavi.

Vidiš koliko mi odjednom
razrokih zvezda
zoblje sa dlana,
zubima od zrele zobi.

Čuješ kako mi vinogradi
štucaju u džigerici,

i seme iz mesa
svetluca kao svitac pod čokoćem.

Naučio sam da uz tebe ričem,
i naričem,
i milujem,

i drobim.

Kad ti izgovaram ime,
sav sam ošamućen od sunca,
i bezbroj zamorenih reči
u ošurenom grlu mi klokoće.

Vidiš kako sam ti ovo srce
od riđeg cica
noktima zakovao
za obnaženi levi rever.

Pod pazuhom sam ti otkrio
toliko mnogo ptica
koliko nikad odjednom
nije video ovaj beskrilni sever.

Hoću da mi zenice pokipe
između tvojih trepavica.


Da budeš ravna od podavanja
i do kostiju prosta od prkosa.


Hoću da sva lica,
od mrtvačkih sanduka
do dečjih kolica,
imaju tvoje prve bore oko usana
i pege oko nosa.

Ovo ti se svetim
u ime svih onih koji su te želeli
po vozovima,
po šetalištima,
po bioskopima,
a nikad ih nisi dotakla.

Ovo sam se nagutao tvoje plave haljine
za sve preživele i nedoživele žeđi,

za sve što mi se u temenu klati
i u ramenima visi.


Ti si ono najlepše što sam uselio
u oči zelene od stakla,
u oči žute od gleđi.

Ti si sve ono jesi.
I sve ono što nisi.


Britvom ću morati
da te ljuštim sa sebe,
da te do krvi, kao krljušt, skidam.


Moraću da te otkidam
kao ljušturu školjke
uraslu u škrapu krečnu.

Jer video sam te svu.
Do stida.
I mnogo dublje od stida.

Jer video sam te večnu,
i isprljanu,
i mlečnu.


Zaboraviću ti usne na trbuhu,
kao beduin dve preklane kamile
u pustinji bez vode.

Sto vekova ću ostati ukopan korenjem
u bele peskovite bregove
tvog užarenog tla.

Sto vekova ću zbog tebe
noktima da se krstim
i kutnjacima molim.


Mesečinu ću kao ražanj
u grkljan da zabodem.

Sto vekova ću ovako da te volim,
užasno da te volim,
sav od paperja i sav od zla.


Beži zato dok možeš!

Ja sam već hiljadu suša
ovom krvlju nadojio.

Beži!
Ja sam već hiljadu potopa
ovim mesom potopio.

Ja sam Crvenkapa koja večera vukove.

Spasavaj se.
Silazim ti u utrobu kao noćna smena
u rudnik srebra.


Kad ti izgovaram ime,
ja sam i smešan i velik,
kao bog
koji se u jesen neizlečivo opio,
pa skita po vojničkim igrankama,
namiguje na ptice
i deli okolo svoja poslednja rebra.
(M. Antić)

Powered by blog.rs