Basna
A znaš li, kazala je roda, znaš li da nikad nećeš poleteti, jer ravnodušni se linjaju, a krila rastu samo od prevelikih želja.
Djeram ocedi kap vode sa njuške i reče, žmirkajući limeno prema suncu: lako je vama, gospodjice, kad ste udati za vetar, a ja sam se zemljom oženio.
Naravoučenije ove basne izgubljeno je u perju roda koje su odletele.
(Miroslav Antić)
Epilog
Vodopad ima bradu kao grof L.N.Tolstoj.
To se
u stvari
Jutro po sebi peni i razapinje dugu.
Ja sam priznao jednoj ženi
Da je život nešto prosto u meni,
- a nije baš tako prosto.
Ja sam mislio da ću ići pravo
dok se ne pretvorim u lenjir,
a našli su me u krugu.
Našli su me posle lutanja
srozanog od vriska do šaputanja.
Prošao je oktobar.
Među nogama drveća polako zaudara na vlagu
i krv.
Ulica poslednji put kisne na sirovom suncu.
Sedite malo kraj mene kao kraj groba.
Minut pošte za moje preminulo najrumenije doba.
Sedite malo kraj mene
Vidite: opet sam dobar.
Iza uha mi se okoreo mlaz usirenog poraza
kao streljanom vojnom beguncu.
Proletele su ogromne zlatne kočije
kroz naše utrnule oči,
- a mi ih sačuvali nismo.
Nešto mlado nam je rzalo na usni i uvelo
Gorko od smeha i slatko do plača.
Dozvolite mi da posle svega
dalekoj nekoj gosdpođici napišem jedno pismo,
onako malo nostalgično
kao što pišu senilni penzionisani admirali
preživeloj posadi sa potopljenog razarača.
Gospođice,
kazaću,
gospođice,
sve je,
sve je,
sve je gotovo.
Ovde cveće pokojno
prodaju razliveno u parfemske flaše.
I sve je,
sve je,
sve je spokojno
kao da vetar nikad nije šamarao drvored
i po oknu se pleo.
Gospođice,
kazaću,
u ovu jesen,
frigidnu kao turistkinja sa skandinavskim pasošem,
to što sam odjednom sed ne znači da sam beo.
Ti si jedina nahranila svu moju glad
sa ono malo mesa i sna.
Jedina si bila sita od ono malo mojih noktiju
i dlanova.
Voleo bih da tvoji budući sinovi naslede boju moga glasa
i kćeri nose moju tugu u prslučićima od svile.
Voleo bih da sačuvaš moje najdivnije vrhove
na horizontalama tvog dna
i proneseš moje oči kroz tišinu tuđih očiju
i stanova,
i moj oktobar kroz sve tuđe aprile.
Ovo nije ispovest.
Ovo je gore nego molitva.
Hiljadu puta od jutros kao nekad te volim.
Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraćam.
Hiljadu puta ponovo se plašim
za tebe izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,
za tebe podeljenu kao plakat ko zna kakvim ljudima.
Da li sam još uvek ona mera po kojoj znaš ko te boli
i koliko su pred tobom svi drugi bili goli,
ona mera po kojoj znaš ko te otima
i ko te plaća?
Da li sam još uvek među svim tvojim životima
onaj komadić najplavijeg oblaka u grudima
i najkrvavijeg saća?
Ovde kod mene
dani imaju ukus piva i dosade.
Ponekad kaplju kiše
čudno,
spokojno.
Nemam volje ni da živim ni da se ubijem.
Sasvim sam nalik na lađu koja luta bez posade
i ne želi da zbriše
sa svoga oka nešto uzaludno,
nešto pokojno,
nešto golubije.
Možda je dobro da znaš:
posle tebe žene nemaju pravo ništa da uobražavaju.
Nekad prvi žutokljunac republike,
danas - mogu da podignem zarozane čarape
lično bogorodici
u dostojanstvo prerušen.
Sve moje nežnosti još uvek na tvom pragu spavaju
kao mali žuti psi
na mokrim,
nabreklim,
crnim sisama gospođe keruše.
Sasvim sam zakopčan od sluzokože do duše.
Ova 32 zuba još uvek ljubav samo za tebe onako jecaju
i onako pevuše.
Ti me svakako razumeš:
sve je,
sve je
sve je gotovo.
Uplašeno sam pijan
i prazan
i sam.
Ponekad neko naiđe da me zabrinuto voli i pazi,
neko kome otkrivam sve tvoje putokaze
do mog usijanog temena.
Nikome nemoj reći
ali ja,
koji najmanje znam o sreći,
hteo bih malo nespretne sreće tom nekom novom da dam
i dok umire drveće i vetar po lišću gazi
hteo bih da mu bude dobro u ime izvesnog aorista moje ljubavi
i davnoprošlog vremena.
Možda nećeš verovati:
i sa hotelima sam raskrstio sasvim neopaženo.
Svi mi hoteli nekako liče na istu bajku
i postelje u sobama smeškaju se na isti glas.
Svi se portiri na isti način brinu
onako malo rođački kad im laku noć kažemo.
Svi se portiri isto onako brinu,
majke mi,
kao da znaju za nas.
Dalje ne bih imao ništa više da ti javim.
Pijana od hladnoće subotnja noć se valja.
Satovi su već odavno povečerje odsvirali.
Dalje zaista ne bih imao ništa više da ti javim
jedino možda to da si ostala najlepša medalja
iz najlepšeg rata u kome su mi srce amputirali.
Gospođice,
ja nisam za tobom bio onako obično,
gimnazijski zanesen.
U meni je sve do tabana minirano.
Inače,
zapamtio sam:
ljubav je najgolubija samo u onim kricima
koji se poklone prvima.
Dozvoli da se zato zbog nečeg u sebi
nasmešim u ovu jesen
pomalo krišom,
kroz suze,
pomalo demodirano,
ja, tvoj najnežniji pastuv među pesnicima,
ja, tvoj najsuroviji pesnik među pastuvima.
Pisma gospodji Vineti
Prvo pismo
1.
Gospođo Vineti, juče sam opet pokušao da se obesim,
a posle sam opet odustao. Čitave noći gledao
sam otvorenih očiju u tavanicu i voleo onu
drugu ženu. Sećam se jedne rečenice iz Dikensa.
Početka jednog Dombijevog pisma: - Mila moja,
ja sam pas.-
Sad znate šta sam. A lepo sam vam govorio: ne
ostavljajte me samog, sklon sam glumatanju,
pravim teatar ni od čega, i toliko se uigram, da posle
idem okolo, tražim publiku, i sve to javno
prikazujem. Nemojte se iznenaditi ako počnem
i sebe da plakatiram.
Ujutro, video sam kroz prozor nebo. Sasvim je ličilo
na kuvano plavo goveđe oko nataknuto na
viljušku zvonika preko na tvrđavi.
Samo nisam video oblake. Sigurno ih je vetar oduvao
preko noći na jug i sklonio. Taj vetar ima
ukus zemlje i tamjana, i ne bih voleo da vam
o tome mnogo govorim. Treba slediti Lao Cea.
On kaže:
- Priroda se služi sa malo reči. Zato uragan
ne traje celo jutro i pljusak ne pada ceo dan. -
Jedino, ako vas interesuje to o pticama. Ptice su one
o kojima sam vam pričao da žive dole po
močvarama, samo sam opet zaboravio kako se zovu.
Te ptice su došle okukom reke, severnije od
Ribarskog ostrva, severnije i od Kamenjara.
I tako je sve to počelo.
2.
Sebi u odbranu imao bih da navedem ona nedeljna
popodneva u stanu koji sam sa vama delio osam
godina. Tri zida, a umesto četvrtog: veliki prozor
što gleda na reku i most kojim tutnje vozovi.
Tristo metara levo, na samoj obali, nalazi se mesto
gde je nekad, u svojim usamljeničkim šetnjama,
dolazio Ajnštajn, da razgovara sam sa sobom, vo
vremja kad je bio mladi zet Marićevih.
Infeld za njega kaže: - Veruje se da danas stvarno
vidimo tri četvrtine tog kosmosa koji je Ajnštajn
obuhvatio samo mislima i jednačinama. -
Razumeti se u arhitekturu svemira, pre svih, i to tu,
pod mojim prozorima, dok ja i dalje uporno i
beslovesno zamuckujem prijateljima u kafani,
večito istim prijateljima, u večito istim kafanama,
večito iste stihove, uveren da svaki dan
izgovaram nešto novo - pa to mora jednom i da zabrine.
Onda dođu ta nedeljna popodneva, kad vojnici bespomoćno
lenčare po predvorjima bioskopa ili
poslastičarnicama. Kad devojke sa periferije
izlaze u šetnju u jednakim haljinama, i svima kažu
da su sestre. Kad nekoliko starica pred crkvama
čeka večernje i zaudara na bosiljak
i prigradska groblja.
Dođe to. Neko iz dosade izmišlja novi rat, neko iz
dosade izmišlja brakolomstvo, neko iz dosade
ima mamu, neko iz dosade ima Mocarta, neko tbc.
Stigao sam do stare Indije, prilično preskočio vede
i nađem u - Kena-upanišadi - mesto koje me je
podsetilo na LXXI pevanje u - Tao Te Kingu -.
- Ja ne mislim da to dobro znam, ali znam: ni neznano
mi nije -. Ja stvarno ne mislim da vas dobro
znam, ali ni neznani mi niste. Dozvolite, zato,
da pljunem u pravcu onog grada gde ste me
ostavili da vas čekam.
Valjalo bi posvetiti tri godine života crtanju
geografskih karata. Na svakoj karti namerno izostaviti
taj grad. Njega inače već odavno savršeno nema.
P.S.
Ako vam to nešto znači, vrlo vam se molim za oproštaj.
Uostalom, vi to ionako bolje od mene možete
sagledati i dati nekim stvarima pravu meru.
Laku noć vašim željama da opet iziđemo među ljude.
Ja to ne umem. Ja sam uvek ulazio među ljude.
Laku noć vašim suzama. Vašem nekadašnjem
hodu na prstima kad spavam.
To je bilo pre mnogo miliona godina. Beskrajno sam
cenio sve pokušaje da mi ulijete olovo u
noge, kao onim lutkama od kaučuka koje se
uvek uspravljajau.
Drugo pismo
(...)
3.
Gospođo Vineti, prvi put mi se čini da ću se
sasvim
odmoriti. Na primer: sat. Uopšte me više
ne kljuje u potiljak.
Devojčica
je izmislila da obuče moju vetrovku naopako,
da se igra sa mnom
Babaroge i da me plaši.
Onda izuje cipele i hoda na prstima, da ne
bude mala.
Obično sedi na podu i igra se svojim prstima. A kad
se
smeje, dođe da mi rastršavi kosu, da mi se
popne na ramena i ciči tu
negde oko nozdrve
i oka. Nikad nisam provodio besmisleniji život.
Nikad
nisam pisao gluplje stihove. Nikad nisam
u glavi imao pliće misli.
Četiri
puta iziđemo iz hotela i vratimo se. Na kraju,
ona sedne na ivicu
kreveta i plače: pita: šta nije
dobro i zašto sam večito ravan kao
zemlja.
Pošto nemam drugog objašnjenja, ispričam joj sve
bez
uvijanja. Prvo su, kažem, našli jednog savršeno
gladnog psa i jednu
izvanredno uznemirenu
lastu, dodali su im malo kreča i pamuka,
sve
to zatvorili u kožu, ispisali krštenicu,
i proglasili da sam to ja.
Posle
je, kažem, kreč izgrizao pamuk, a pas pojeo
lastu. Sad se ujedaju
pas i kreč. Onda ona siđe
do restorana, donese mleka i kaže: sad ćemo
da
ih nahranimo.
Napolju pada kiša. A kako se već pomalo spustilo
veče,
upalili smo sve moje i njene cigarete iz
džepova i kofera, poslagali
ih po nameštaju i
rekli da su to zvezde.
Onda smo opet
izišli. U hotelskom bifeu jedan tip
je sedeo okrenut zidu, ponekad se
kuckao prstima
u čelo i pitao: halo, ima li ovde koga? Meni je
rekao
preko gutljaja: zašto ti mene uporno udaraš, brate?
Za takve
uvek imam spremnog jednog Vladimira
Iljiča. Lenjin je rekao, kazao
sam, ne miluj
po glavi, uješće te za ruku.
Onda je on počeo da
plače: zašto mi dva dana ranije
čovečanstvo ne javi kad će me
udariti?
Zašto mi ne poruči: čekam te u petak, u ulici
toj i toj,
iza ugla. Čuvaj levu stranu, lice i srce.
Hoću da budem spreman, da
mogu da se branim.
Devojčica je u međuvremenu popila i svoju
oranžadu
i moje duplo piće. Ne volim da žene piju.
Morao sam da je
nosim u hotel. Prolaznicima
sam pokazivao kakve su joj ruke i uši.
Govorio
sam: ona ima najmanje ruke i uši u Evropi.
Ne znam kad
smo se vratili kući, na obojene spratove.
Treće pismo
1.
Gospođo
Vineti, još ovo da vam javim, pa vam nikad
više neću pisati.
Videćete. Sećate li se onog tipa
o kojem sam vam pričao da ga sanjam
na onom
ostrvu ili plaži. Onog što se udavio i stalno
me, onako
udavljen, imitira kad spavam.
Ponovo sam ga sanjao i raščistili smo
to.
Obećao je: nikad više.
Nekoliko podataka koji vas ni na
šta ne obavezuju:
devojčica u snu ustane, nasloni se na zid i tako
satima
stoji u postelji. Budna. Priznao sam joj
da mi to izgleda veoma
čudno. Objasnila je
da tako najbolje razmišlja. Uostalom, rekla je,
negde
je pročitala da je jedan svetski pisac
sva svoja dela napisao
stojeći. Probao sam
da i sam nešto napišem stojeći, ali i u krevetu
je
to ispod mog dostojanstva.
Teram je da o vama govori lepo.
Vi se ovde zovete:
Ona Divna Gospođa. Pogađa da krišom pijem
zbog
neke tuge u vezi sa vama, i za doručkom
obično ispije svaku moju prvu
čašu.
Večeras, dok je zaključavala vrata, u očima sam joj
video
molitvu da Ona Divna Gospođa ostane u
hodniku iza vrata. Jednog dana
to bi sigurno
postalo nepodnošljivo.
Uostalom, i ja sam
ljubomoran. Svi se za njom
okreću, kao onog leta kad ste mi je
pokazali na
Korčuli, gde sam bio da obiđem jednu moju pokojnu
mornarsku
godinu. I Porto Pidočo. Lagao sam
vam da ćemo tu živeti kad budemo
imali dosta
novca. Nikad mi nećemo imati dosta novca.
2.
Ima
bolesnih tipova kojima godi kad su u društvu
lepih žena. Ja lepu
ženu sakrijem. Kažem devojčici:
to što gledaju u tebe, to je kao da
te pipaju
rukama, i molim te da očetkaš kaput, opereš kosu
i
umiješ se.
Napravio sam joj četiri scene u restoranu. Ovde
restorani
imaju nečeg starinskog, bar ovi na koje
ja nailazim. Imam čulo za
kafane. U sebi
neprekidno, dok pijuckam, mrmljam Štrausa.
Zamislite,
ona kaže da ne voli ruske romanse. Kad
sam joj pevušio - ništa.
Slegne ramenima i kaže:
ne podnosi ruski jezik. Suviše joj je mek.
Onda
sam čitavo prepodne govorio samo ruski.
Počeo sam sa Blokom,
vikao Majakovskog tako da je
svima bilo neprijatno, a malaksao sa
Jesenjinom.
Naredio sam joj da počne da uči ruski.
Izvinio sam
se ljudima za okolnim stolovima i,
od dvanaest, pa nadalje, govorio
sam samo engleski,
ali sam sve reči izvrtao i lagao da su to američki
slengovi.
Održao sam joj predavanje o sedamnaest
slengova. Zamolili su nas da
iziđemo iz kafane.
Na ulici smo se posvađali, onda smo se dugo
ljubili,
i bilo je jasno da je volim. Zato i mislim da vam
nikad
više neću pisati. Uostalom, zar nije tako bolje.
Kad umrete, podići
ću vam divan spomenik i napisati:
ona je trpela mene.
Ima
jedna pesma za decu, Preverova, koja kaže:
- Žirafe pevaju, ali pošto
su žirafe neme, pesma
ostaje u njihovoj glavi. - Tako je i sa mnom.
Možda
ću vam i govoriti neke reči, ali, kako
sam za vas od danas nem,
pisma će ostajati u
mojoj glavi.
Četvrto pismo
1.
Gospođo
Vineti, sve što sam vam do juče pisao
ne uzimajte ozbiljno. Predajem
se i vičem:
vi ste neponovljivi.
Pronalazim vas čak i u
travi. To je tamo, levo
od mosta, u jednoj kafanici koju je posećivao
Prešern.
Nabrao sam trave da napravim salatu,
ali nisam mogao. Udisao sam je.
Imala je miris
vaše kose.
Čitave noći lutao sam oko stanice, i
razgledao vozove
što odlaze i dolaze. Imao sam dovoljno vremena
da
mirno o svemu razmislim. Gospođo, ja sam u vas
neizlečivo
zaljubljen.
Idem da spakujem stvari i da se vratim. Ključ imate.
Adresu
znate. Naći ćemo se, dakle, ne u Beogradu,
nego u Novom Sadu.
(...)
Gospođo
Vineti, samo je potrebno da imamo
nekoliko dece, i videćete: biće
sve dobro.
Negde ću pozajmiti novac, kupiću drva i uglja,
i čitave
će zime biti toplo.
2.
Vi ste moja žena, i nemojte ni
pomišljati da
ćete ponovo otići. Setite se kako sam, kao ptica,
pre
sedam zima sedeo na drvetu pred vašim
bolničkim prozorom. Padao je
sneg. A ja sam
sedeo satima.
Setite se da tada nisam imao
rukavice, ni
toplo odelo. Tada smo nešto počinjali, i rukavice
i
toplo odelo imali smo samo u glavi.
(...)
3.
- Ako odeš,
široko sivo stopalo gradskog neba
zgaziće moju tršavu glavu i razliti
pločnicima.
Razbiću čelo o bandere i sva ću pluća izjecati i
izjaukati.
Pokidaću košulju i kožu sa grudi noktima,
koji su sada crni i
zapušteni kao lišće koje po
ivicama polako počinje da truli.
Jer
sve na tebe liči. Ukus tvoje krvi prodavaće
dečaci, sa kupinama,
pred mrak, po uglovima ovih ulica.
Razlivenu toplinu tvoje
postelje vezaće u čvorove
sestre u bolnici. Dezinfikovaće smisao
tvoga
osmeha na čaši iz koje si pila lekove. Obrisaće
novinama
reči koje si mi govorila kroz prozorsko
staklo. I sve će svesti na
brutalno.
Ako odeš, ponećeš mene, a sebe ćeš ostaviti u
oblicima
mog sna i jave, koje će sažaljevati
ili nepoznavati ljudi u prolazu.
Sve
ću kuće ocrniti katranom i tući one koji ne
umeju da nariču kad se
spomene tvoje ime. Jer laž
su priče o novim sastancima, laž sve
uspomene
i posete rodbini nedeljom popodne. Nikad se više
nećemo
naći.
Ostaću sam pod svrdlom svetiljke sa tavanice iz koje
će
mi se stvarnost godina uvrtati u potiljak.
I sve će lepo s tobom
umreti.
I svakog će proleća krovovi dugo plakati
suzama
okopnelog snega. -
4.
Ima još jedan razlog, vrlo privatan, što
pesmu nisam
objavio u nekoj zbirci. Ponekad se zaljubim u
neku
svoju metaforu, kao u slučaju tog širokog sivog
stopala gradskog neba
koje gazi moju tršavu glavu
i razliva po pločnicima.
Još u
šesnaestoj napisao sam pesmu - Nedelja -, u
kojoj doslovce stoji: -
Nebo je velikim sivim
stopalom zgazilo krovove, ljude i puteve. -
Radije
sam se odrekao obe pesme, nego da ponovim metaforu.
Inače,
nadam se da vam je jasno u kakvom sam
položaju. Samo mi, molim vas,
ništa nemojte javljati
o vašim glavoboljama. Njih ja vučem na
savesti,
i ako me podsećate na to, ponovo ću pobeći.
To mene
dovodi do ludila.
Idem da spakujem stvari. To je popodnevni voz.
Kod
vas ću biti već rano u zoru. Devojčici ću
u Zagrebu na stanici sve
otvoreno objasniti. Sa
Marjanom i Dragom mogu da se napijem drugi
put.
(M. Antić)
Mali kamerni nokturno
uznemirenu i belu.
Ja sam mornar bez kompasa
kome uvek polude lađe.
Nikad ti niko neće
ovako u krvotok uliti
poslednju nežnost celu,
i pronaći u tebi i nadu i beznađe.
Nikada više nećeš
ovako divno truliti
u običnom hotelu,
a ne želeti ipak odavde da izađeš.
Ti si najukusnija krv sveta
koju sam upio hlebom
mog mrkog trbuha.
Ti si so sa oteklih usana
koje smo oljuštili očnjacima
i prosuli po mojim bedrima
i tvojim dojkama.
Ti si najbeskonačnije,
najubitačnije nebo
kraj mog rumenog uha.
Najbesramnija devojka
koju sam sreo među ženama.
Najstidljivija žena
koju sam sreo među devojkama.
Kad ti izgovaram ime,
usta su mi puna krzna,
i tamjana,
i cveća,
i mesa.
U očima mi grme grčevi svetlosti.
U temenu se protežu
grobovi grbavi.
Kad ti izgovaram ime,
sav sam popljuvan,
i čist,
i mek,
i grešan,
i besan.
I polumrtav od ljubavi.
Vidiš koliko mi odjednom
razrokih zvezda
zoblje sa dlana,
zubima od zrele zobi.
Čuješ kako mi vinogradi
štucaju u džigerici,
i seme iz mesa
svetluca kao svitac pod čokoćem.
Naučio sam da uz tebe ričem,
i naričem,
i milujem,
i drobim.
Kad ti izgovaram ime,
sav sam ošamućen od sunca,
i bezbroj zamorenih reči
u ošurenom grlu mi klokoće.
Vidiš kako sam ti ovo srce
od riđeg cica
noktima zakovao
za obnaženi levi rever.
Pod pazuhom sam ti otkrio
toliko mnogo ptica
koliko nikad odjednom
nije video ovaj beskrilni sever.
Hoću da mi zenice pokipe
između tvojih trepavica.
Da budeš ravna od podavanja
i do kostiju prosta od prkosa.
Hoću da sva lica,
od mrtvačkih sanduka
do dečjih kolica,
imaju tvoje prve bore oko usana
i pege oko nosa.
Ovo ti se svetim
u ime svih onih koji su te želeli
po vozovima,
po šetalištima,
po bioskopima,
a nikad ih nisi dotakla.
Ovo sam se nagutao tvoje plave haljine
za sve preživele i nedoživele žeđi,
za sve što mi se u temenu klati
i u ramenima visi.
Ti si ono najlepše što sam uselio
u oči zelene od stakla,
u oči žute od gleđi.
Ti si sve ono jesi.
I sve ono što nisi.
Britvom ću morati
da te ljuštim sa sebe,
da te do krvi, kao krljušt, skidam.
Moraću da te otkidam
kao ljušturu školjke
uraslu u škrapu krečnu.
Jer video sam te svu.
Do stida.
I mnogo dublje od stida.
Jer video sam te večnu,
i isprljanu,
i mlečnu.
Zaboraviću ti usne na trbuhu,
kao beduin dve preklane kamile
u pustinji bez vode.
Sto vekova ću ostati ukopan korenjem
u bele peskovite bregove
tvog užarenog tla.
Sto vekova ću zbog tebe
noktima da se krstim
i kutnjacima molim.
Mesečinu ću kao ražanj
u grkljan da zabodem.
Sto vekova ću ovako da te volim,
užasno da te volim,
sav od paperja i sav od zla.
Beži zato dok možeš!
Ja sam već hiljadu suša
ovom krvlju nadojio.
Beži!
Ja sam već hiljadu potopa
ovim mesom potopio.
Ja sam Crvenkapa koja večera vukove.
Spasavaj se.
Silazim ti u utrobu kao noćna smena
u rudnik srebra.
Kad ti izgovaram ime,
ja sam i smešan i velik,
kao bog
koji se u jesen neizlečivo opio,
pa skita po vojničkim igrankama,
namiguje na ptice
i deli okolo svoja poslednja rebra.
Powered by blog.rs