Lillian Q

Putevi koji ne vode u Rim

— Autor lillianq @ 08:53

Imao je čudno duboke rane, kao od eksera, na obe šake i stopalima i ogrebotine svuda po licu i telu. Ipak, oči su mu bile najtoplije koje sam u životu ugledao i nisam se uplašio kada su mi ga to veče doveli da prespava.

Od kada mi je ženu i sina odneo odron, živeo sam sâm, na obroncima planine Aravalli. Jedva sam sastavljao kraj sa krajem i jedina svetla tačka i utešna misao u životu bila mi je činjenica da planina koja mi je progutala porodicu svakim novim klizištem i sama polako nestaje sa lica planete. Manje više, moj život se svodio na gledanje svoga posla i ne uplitanje u tuđi. Nikako. Teško da je to bio život koji bi se mogao okarakterisati kao lep i koristan.

Tako da se to veče, kada su ga onako krvavog i umornog doneli kod mene, nisam puno interesovao o došljaku. To, ko je i šta je on nije me se ticalo. Iako su njegove rane lako mogle navesti poštenog čoveka na pomisao kako je, u najmanju ruku, reč o lopovu čiji se poslednji poduhvat nije baš uspešno završio. Jedan letimičan pogled u njegove oči, dočim,  bio je dovoljan da shvatim da kraj njega mogu mirno spavati. I to je sve što me je zanimalo. Stoga nisam postavljao nikakva pitanja. Pretpostavljao sam da nije raspoložen za takvo šta a i, nisam baš ličio na poštenog čoveka. Više na onog koji se snalazi kako zna i ume ne bi li preživeo. Teško da bi me neko sa anđelom pomešao.

Umesto pitanja i razgovora, podelio sam sa njim večeru. Sve što sam jeo ja jeo je i on i ubrzo smo obojica utonuli u snove. U snovima, ljudi, zakleo bih se pragom svoje kuće koja se nalazi na putu proždrljivoj planini Aravalli, moj novi prijatelj obratio mi se najlepšim rečima koje mi je iko ikada uputio. Rekao mi je sledeće:

Ti si Svetlost.
(Ja?! Ovako namrgođen i tmuran?!)
Prevrni u dan svu tamu, i mrak svih sećanja na sunce iznesi.

Ti si Voda.
(Ja?! Ovako prljav i siv?!)
Operi tugu iz misli i vraćaj ih čiste.

Ti si Zemlja. I Vatra si.
(Dobro, de, što jes’ jes’ zemlje imam svuda po sebi, ali vatra?)
Kao korov, sagori sve tragove, i dušu mirnu i plodnu neguj.

Ti si Ljubav.
(Pa ovo mi je smešno. Ja se i ne sećam kako ljubav izgleda!)
Jad, nesreću i patnju koja na zlo ponekad navodi u visoku vibraciju Vasione uvek preobrati.

Oproštajem leči jer, ljudi uglavnom ne znaju šta čine.
(Za ljude ne znam ali sasvim sam siguran da ja ne znam šta mi je činiti?!)

Ujutru, kada sam ustao, njega više nije bilo. Nije mi ništa nedostajalo u kući (a i nije bilo bog zna šta da se ukrade) pa kada sam dole, u selu, čuo da je neobični stranac nastavio svoj put ka Kašmiru, opet nisam puno pitanja postavljao niti istinitost njihove priče potpitanjima proveravao. Neka ide ko gde hoće i radi ko šta mora. Ja sam imao nameru da i dalje radim što manje (ko voli da radi, o glavi mu se radilo), gledam svoja posla i čekam dan kada ću otvoriti oči i videti kako alavi Aravalli više ne postoji.

Mada, bilo mi je donekle žao što nisam više reči sa došljakom razmenio. A onda opet, imao sam neki čudan utisak da mi je rekao sve što je trebalo.

Ono što me je posebno čudilo je što se ja od tada ponašam, evo ima već dosta dugo, kao kakav hodajući transformator: prevrćem tamu u svetlost, tugu u oproštaj a jad i nesreću u mir. Ispred moje, nekada puste kuće na obroncima koji svakodnevno u dolinu klize, stalno je red. Ljudi dolaze sa svih strana Indije samo da bi me dotakli. Kažu da ih moje prisustvo leči. Čak mi donose darove zbog toga. Meni, iskreno, nije jasno kako i odakle sve to odjednom. Mislim da ima neke veze sa onim čudnim snom punim lepih reči. Znam samo da od dana kada je došljak prespavao kod mene u kolibi, više ni časa nisam bio gladan.

Često ga sanjam i moram priznati da se uvek budim sa osmehom.

Ne znam šta da vam kažem, i meni samom je to neobično i smešno ali, mislim da je u meni od tada stalno volja njegova a nekako osećam i da me došljak čuva, od lukavoga. Što je u mom konkretnom slučaju onaj podmukli monstrum od planine.

Više je nego očigledno da pomažem ljudima. Ja, koji do skoro ni sebi nisam mogao pomoći. Tako da tu nemam šta da dodam. Istina je što se priča,

Šta radim? U suštini, ono što do mene dopire preobražavam u ljubav. U sebi zadržavam negativne vibracije i, kažem vam, kao kakva pokretna trafo stanica, prevrćem ih u pozitivne. Tek ih takve puštam iz sebe u Vasionu. Nemir pretvaram u mir i praštanjem, nekako lečim ljude.

Mislim da je to što radim ukratko baš to.

Čini mi se, samo to, a ljudima, životu i Vasioni se sviđa.

U poverenju, sviđa se i meni.

Aravalli? Neka ide kuda hoće i radi šta misli da mora. Ja gledam svoja posla. A ona su sada – kako naučiti ljude da praštaju i pomoći im da ih žive kakvo blato ne zatrpa.

 


Zvezdana kapija

— Autor lillianq @ 18:27
“I sve ćeš moći da uradiš jer sve će ti ići od ruke samo sebe nećeš dovoljno voleti a to oni sa manjkom duše znaju da zloupotrebe.”
“A zašto neću sebe dovoljno voleti?”
“Zato što nećeš osetiti bezuslovnu ljubav i podršku majke.”
“A zašto neću osetiti?”
“Zato što si ti tu ženu davno, nesvesno povredila. I to će ti biti pečat najteži. Ali, iako puno ljubavi primiti nećeš moraš naučiti kako da je pružiš.”
“Pa hoću uspeti?”
“Hoćeš. Ali ne bez muka. Prvo ćeš jako dugo samo želeti da budeš voljena. Bez da voliš i sama. Shvataš da to nije ljubav. Onda ćeš se u jednom momentu potpuno otvoriti i cela ćeš se, bez zadrške pružiti. Bez uslova, bez rezervnih planova ali i dalje nećeš voleti sebe. Onda će to će pući. I to će te jako zaboleti. Naći ćeš se tada sama na svetu. Izgubljena, izneverena i bačena u blato. To će ti biti najteži trenutak u životu.”
“Zašto moram da ga proživim?”
“Zato što moraš da osetiš da bez obzira koliko se daš to ne može biti ljubav dok ne naučiš da voliš sebe!”
“Ne znam, deluje da će me jako boleti.”
“I hoće. Jako! Još će teže biti što se ničega ovoga što sada pričamo nećeš sećati pa nećeš shvatati da sve skupa to ima smisla. I bol i žrtva. Zato pokušaj negde u dubini duše da sakriješ trag na ovaj razgovor i onda kada 46. put budeš duvala svećice, kada se svet oko tebe sruši, kada ostaneš bez posla, bez nade, sa velikim bolom na duši, bez podrške … sama … stavi ruku na srce i pročitaj...”
“Šta?”
“Bol je dokaz postojanja duše. Mozak kombinuje samo one pojmove koje poznaje i stoga vrlo često ne vidi istinu. Srce je vodič koji gleda bez predrasuda. Njega treba da slediš … Kada ne voliš a navedeš druge da te vole – to je samoživost, bezobrazluk i greh. Kada voliš drugog a sebe ne – to je žrtvovanje. Treba naći meru. Moraš naučiti da voliš sebe da bi mogla zaista da voliš druge!”
“Samo to? Moram naučiti da volim sebe?!”
“Deluje lakše nego što jeste. Zaboravila si početne pozicije ali dosta priče. Požuri, vreme ti je!”

I toga dana, pre skoro punih 46 godina, gurnuta kroz zvezdanu kapiju, ja iskočih na ovaj svet radosna, misleći kako imam najlakši moguć zadatak. Bogovi, videvši me nasmejanu istog momenta odlučiše – Ova neće znati plitko da plače. Zato neka uvek plače u samoći.

I evo me, spremam se da duvam svećice 46. put. Moje ljubavi i dalje se kreću od samoživosti do žrtvovanja. Čini se da zadatak nije bio tako lak. Puna duša iskustava od kojih bi se i pamuk skamenio. Od posla ni traga. Nada pobegla na zapad …  

Staviću ruku na srce, možda ugledam kako ... kako da zavolim ovo ništa što se zove “JA”?

A sad me izvinite, odoh u svoj mrak, jer bogovi me prokleli da ne umem da plačem pred svetom.

I da, SREĆAN MI 47. DECEMBAR!

Strelac

— Autor lillianq @ 17:32

Lako je vama kada ste vi godinama sve pametniji. Meni Gospod dao cigansku dušu da se patim misleći o daljinama. Meni oči ostale detinje pa radoznalost i dalje iz njih pršti.

Lako je vama, noge vam se od lutanja umorile pa maštate o fotelji. Moje stalno skaču. “U POKRET” patikama viču a ja, šta ću, moram za njima.

Lako je vama, vama srce godinama sve manje i zatvorenije. Mene neko prokleo širenjem.

Ja i dalje verujem da tamo … TAMO...

Ah, šta vam i pričam. Ko da vi to razumete.

 


Kosmokril i ćumurdžija

— Autor lillianq @ 07:58

“Ššššššššššš....” nebo je zaparao zvuk.


“Jesi videla” upitao je umazani ćumurdžija svoju ženu “jesi videla, Kosmokril?”


“Jesi ti video” odgovori žena držeći petlidžan power u desnoj ruci a umazano bebče koje je 100% ličilo na oca, u levoj “Jesi ti video da nam je pregorela sijalica u kupatilu. Jedva sam okupala malog juče. A ne znam zašto ga i kupam kad je uvek musav kao i ti.”


“Ah, ženski mozak. Ima li šta pliće od toga.” pomisli ćumurdžija bez ikakve namere da učini nešto po pitanju sijalice i kupatila i brzo izoštri teleskop kako bi još više uživao u prizoru.


Repati Kosmokril jurcao je bez glave Univerzumom. Bez cilja. Vodjen isključivo čulima, što je značilo da mu je i pravac bio unapred nedefinisan i nepoznat. Unazad je pravac kojim je prolazio bio vrlo vidljiv jer su zvezde za njim nekako jače sijale. Dalo bi se zaključiti da ih je budio svojim prolaskom kroz sazveždja. Nebo je pokazivalo jasne razlike “PRE” i “POSLE “ Kosmokrila.


“Eto, kako se neko rodi da uživa i ne misli gde će jer je siguran kako će. A ja? Seronja sa glavom koji zna šta mora i gde će. Samo ne zna dokle će i kako će.” pomisli ćumurdžija musav od suza koje nisu tekle niz lice ali su mu već duže vreme natapale dušu.


U tom momentu jedna od suza se ote kontroli i poteče gore, ka nebu i zvezdama. I to tačno onim zvezdama ka kojima je upravo jurcao i Kosmokril. Suza preseče put Kosmokrilu, udari ga po sred duše (ko je rekao da nema dušu? Rekli smo samo da juri bez glave!) i to ga udari tako jako da Kosmokril ispusti najtužniji uzdah u beskrajne dubine nebeskih prostranstava. A svi oni koji poznaju Kosmokrila bar malo ili bar nešto znaju o njemu, znaju da Kosmokril već godinama ni zbog čega nije TUŽNO uzdahnuo. Kako zašto? Hajde recite, a zašto bi tužan bio neko ko živi u skladu sa sobom?


“Šta ovo bi, majku mu? I čime ja to razmišljam kad sam se glave već odavno odrekao?” pomisli Kosmokril osvrćući se k'o nenaoružani pešak u sred bojnog polja.


U tom momentu namignu mu jedna zvezda u najboljim godinama i Kosmokril iste sekunde zaboravi svoje brige/misli. Onako namerno, usput. I sa žarom u očima nastavi svojim putem, tek blago okrznut nečim što nije mogao definisati. A nije se puno ni trudio.


Negde miljama dole, savijen iza teleskopa, ćumurdžija sam sebi šapnu u uho:


“Bože, zakleo bih se da sam mu osetio misli, na momenat. A ako nešto o Kosmokrilu znam i ako mu se zbog nečega divim to je zato što ne misli. Svašta.”


a potom važno doda, onako kako dodajemo sebi na važnosti kad mislimo da pomažemo drugima:


“Daj da JOJ zamenim tu prokletu sijalicu, neće me živog ostaviti dok JOJ to ne uradim.”


Žena se za to vreme, uz nesebičnu pomoć petlidžan power-a, borila sa obavezama koje je sama sebi nametnula. Naviknuta na mrak, pronalazila je u kupatilu sve što joj je bilo potrebno da kada zasija. Bez sijalice. I da mali ćumurdžijin sin (a i njen) brčne svoje nogice u toploj kupki i večeras.


“Kakve sam sreće, ništa moje ovo dete neće imati. Ni obrve. Sav je na oca. A lepo mi je majka govorila – samo se ti udaj se umetnika i preživljavanje će ti postati prava umetnost. Kakve sam samo prilike zbog njega propustila.”



Tobom osudjena

— Autor lillianq @ 15:16

Dotakni me tu ispod krila i zauzdaj.

Dozvoli da ti pokažem put do najskrivenijih pećina ovoga ovde što se zove JA.

Znaš, ima u meni izvora nekih koje čuvam za najhrabrijeg.

A volela bih jako da to budeš baš ti.

Upozoriti te ipak moram da su izvori opasni. Za oboje.

To sam čula, jer ni ja vode sa njih još uvek probala nisam.



Uhvati me tu iznad krila i zajaši.

Eto ih … gledaj ...

Pusti neka iz mene cure...

Vidi me kako ridam... od sreće, straha ... i sramote.

Što se do kostiju pred tobom ovako ogoleh.

Cedi me … ubij … ja sam ionako zarobljena.

Gotovo je.

Meni sada više nikada neko bez krila neće biti dovoljan.




Beži mi iz priče kad ti lepo kažem

— Autor lillianq @ 17:27
„Beži mi iz priče. Pusti me da napišem bar jednu koja ne misli na tebe, molim te!“
„Mmmmm... da razmislim ... piši o papučama? Ah, ne, pisaćeš o mojim sivim. Piši o vetru ... ah, on nas je svezao. Suncu? Da, ja sam tvoje Sunce. Pišiii ... pišiii ... piši ooo ... mravu! Tako je. Ja nikakve veze sa mravima nemam niti želim da imam. Tačno, eto – piši o mravu!“
„Hmmm ... mrav ... utabane staze, poslušnost, disciplina ... u pravu si! To zaista nema nikakvih dodirnih tačaka sa tobom. Moja sledeća priča govoriće o mravu! Da vidim, šta me još asocira na mrava: dobra organizacija, planiranje budućnosti ... zima ... cvrčak. Ali ne, pa cvrčak si ti!
I eto! A lepo sam te zamolila ...“ 

Peti element

— Autor lillianq @ 19:40

Klize. Ja ne znam više da li to oči tvoje pogledom po meni klize, da li me nebo iznad nas vazduhom mazi? Ili su to ipak tvoji prsti?

Ne. Neću ponovo. Ne vredi ...

Odmaknem se – spoji nas svetlo. Ne gledam te – mazi nas vazduh. Ukočena stojim – tektonske ploče ispod nas se spajaju.

Ja ne znam kako ... kako od tebe da pobegnem. I kako niko drugi ne ume to što ti umeš?

Evo, hladna sam. Gledaj me, kao led. A ti me voliš svadjom. Topiš glasom. Zamadjijavaš dahom. Jedeš. Goriš. Boliš. Svetiš, praštaš, voliš, teraš ... ne vredi...

Ja ne znam kako ... i odakle ti pravo da me pečeš tako mislima i žigošeš trajno sećanjima.

Sedam u svoja kola. Neću sa tobom. Vozimo. Pratim i drhtim. Obilazim. Pogledi nas kao lasa udaraju i vezuju. Obilaziš. Ubrzavaš. Stižem. Semafori puštaju.

Klizimo kroz ravnicu i gradove a iznad nas oblaci teški od želje. Baš kao i mi.

Zaklela bih se da istu muziku slušamo.

Žmigavac. Žmigavac. Dva prazna mesta ispred zgrade. Jedno za drugim. U centru. Vodili smo ljubav kolima?

Lift ćuti. Gori. Mi takodje.

Tuš, kapljice ... ili mi to već tečemo jedno u drugome? Telo na meni, ili smo već jedno?

Ja ne znam kako ... I odakle ti pravo da tu tačku opet dotakneš? Pobogu, sakrivena je duboko... i kako niko drugi ...

Ne vredi.

To se utrobe pronadju ili ne pronadju ... a onda nastane pakao. Ili raj. Ja ne znam kako se zove ono mesto gde sve gori od lepote.

„Zar ti se ne čini da je sve do malopre svirala muzika?“

„Sasvim sam sigurna da jeste.“

Peti element ... ljubav ili muzika ... a ima li razlike?


Da se nisam ja to ...

— Autor lillianq @ 15:15

Bacim misli, daleko ispred sebe,

a one mi se iza ledja opet nekako prišunjaju

i dahću mi u potiljak ime Tvoje.

Razvežem niti oko srca i pustim ga.

Neka leti kuda hoće.

A ono od Tvoga ni da pokuša da se odmakne.

Obujem čizme skitalice,

pa dam znak nogama da nas odnesu gde nam je lepo.

Ni da mrdnu! Ukopane.

U papuče Tvoje, kažu, žele.

Pa se nešto mislim ...

Da se nisam ja to ...???

A?!


Srce

— Autor lillianq @ 12:37

No, pa evo vam.
Evo vam ga, pa ga u blato bacite.
Nogama zatrpajte i izgazite.

Slažem se.
Sedimo svi  na njega.
Ne dajmo mu da diše i zaboravimo na njegovo postojanje.

Ako hoćete,
u kutiju od cipela ga stavite
i odložite u najdalji kutak na kugli zemaljskoj.
Nek se paučina po njemu uhvati!

Vredjajte  ga.
Da je malo, nikakvo i knjezavo.
Da samo pravi probleme.
Da je naivno i jadno.
Uvek isto, čak pomalo dosadno.

Prospite na njega sve otrove u dušama vašim nagomilane.
Udrite ga iz sve snage!

Moje srce će ostati čisto,
i u njemu će uvek biti mesta samo za ljubav!
I nešto malo ljubomore ;)


Hristos se rodi

— Autor lillianq @ 10:27

Nosim nebo u grudima
Nosim sunce u očima i
glavu punu zvezda.

Od sveta se ne branim.
Svetu se ne svetim.
Koračam dalje ranjena ...

Nosim svetlo u utrobi
ljubav na čelu kao znak svoj nosim.
Nosim radost.

Bacaju kamenje na mene
Nazivaju imenima.
Razumem ...

Sopstvena slabost ih vredja.
Prljavštine svoje se stide.
Od sebe se kriju. I plaše ...

Nose tugu ...

Opraštam.

HRISTOS SE RODI!


Predrodjendanska zafrkancija

— Autor lillianq @ 08:35
 
Zažmuri. Razmotaj osmeh kao krila i ...
Poleti. Raširi srce kao oblak, na trbuh mi
Sleti. Pa se tu sklupčaj, sreću prizovi i ...
Oseti...

 Toplinu koja ka tebi stremi, zbog tebe teče, za tobom juri
da ti

 Oči - pod kapcima poljupcem čuva, da te
dok Letiš - od kiše i vetra brani pa dole kad god da srcem
Sletiš da te - dočeka radosna, ljubavna, meka ...

...
pa da mi veruješ ... da veruješ!!! Da to što

Osećaš - čuvati vredi ...

i da iza ledja, u ruci, ne nosim mač već ljubav ...

Centurion Kantarion bez zmaja od Noćaja

— Autor lillianq @ 09:26

Centurion Kantarion uleteo je na ledjima zmaja pravac u oči njene i iz sveg glasa zapevao:

"La, la, la, lasciate mi cantare ..."

Ona ga je gustim trepavicama istog momenta pokrila skroz, da nikada više iz očiju njenih put ne pronadje, i iz sveg srca prošaputala:

"E, sad si moj!"

Munja je zaparala nebo i iz njega je iscurila tajna.

A onda ju je centurion, u duši osvajač, uz pomoć zmaja od noćaja izvrnuo k'o čarapu uzviknuvši:


"Aha! Da te vidim sada, sunce ti dečije, ko je sad čiji! I ko će te sad, sem mene, takvu izvrnutu hteti?"

Zmaj je, kao onaj kišobran iz tašne, namah raširio svoja ogromna krila i odleteo glavom bez obzira uvidevši sa kim ima posla i da se zapravo ovde ne zna ko je .... jel ... nepametniji.
Plamenom iz nozdrva osvetlio je nebo pred sobom taman dovoljno da pročita tajnu i nasmešen frknuo kroz nos:

"A ono dvoje dole se pravi da ne zna. Dobro sam utekao. Počinje bitka jača od svih bitaka. Biće sprženih turova i bez moje vatre, ha!"

Nebo je zagrmilo, kao što grmi pred pljusak, i delić tajne je već pao na dve usijane glave dole, prenerazivši ih istinom koje su se najviše plašili ...

Ljubav je stupala na scenu a to uglavnom znači da neko (ako ne oba) od glavnih junaka mora glavom da plati.

 


Molitva i odgovor

— Autor lillianq @ 14:42
Laskate mi, Milostiva i stoga ne znam mogu li Vam verovati?“
„Ah, nemojte mi verovati, Milostivi, ne verujem ni ja Vama. Ni reč!“

A u očima nebo. Djonovi od oblaka. Sačinjeni od svetla i u svetlu spojeni osmehom viču zahvalnicu Životu ... onu najjaču ... jedinu:

„JA JESAM!“

Ovde i sada. Molitva i odgovor. Mir, blaženstvo i ispunjenje.

Ja postojim i ja jesam!


Jestvo

— Autor lillianq @ 10:44
Kao glina pod njegovim prstima nastajem. Komad drveta koji u sebi krije obrise, čekam njegovo oko da me ugleda. Kao voda, poprimam oblik svoj, davno zaboravljen u njegovim rukama.

Kao svestlost dugo skrivana, ja konačno grejem i obasjavam.

Kao dete učim, rastem ... saznajem ... koliko mnogo lica i obličja Ljubav ima.

"Ne razmišljaj toliko. Možeš li bar pokušati? Osećam da ima u tebi izvora koje želim otkriti i delova koje moram napojiti. Dopusti nam. Ne razmišljaj! Vidi reči molitve jedine, prepusti joj se:

Ja jesam molitva Tvoja i ispunjenje Tvoje Gospode.
Ja jesam Carstvo Tvoje i volja Tvoja. Svemir!
Ja jesam! Ljubav! Volim!
Ja jesam! Čovek! Grešim!!!
JA JESAM!!! ŽIVOT! ŽIVIM!"

Kao dete ... ja ga slušam. Kao žena ... osećam ... sledim. Nebo u meni ne da mi da potonem. Ljubav u meni ne da mi da se plašim. Ne zameram sebi i ako grešim ... Život u meni ne da mi da zalutam. Jer, svemir me moj čeka ... i ja uživam u putovanju. Mirna.

Niti se išta drugo od mene očekuje, niti mi išta više od toga treba!

Razbojnik pred kapijama srca

— Autor lillianq @ 11:27

Razbojnik sam na tom polju prekaljeni (baš kao i Vi, uostalom) i mogla bih Vas sad i ovde na licu mesta, da ni ne trepnem, baciti u bunar emocija i sasvim pokoriti - ali neću.

Jer znam kako boli slomljeno srce.

Duboko u Vašim očima vidim da znate i Vi. Mada mi Vaše usne medene o tome nikada govorile nisu.

Ka čoveku takvog iskustva ne mogu da osećam ništa drugo do divljenje. Ipak, shvatate valjda, baš zato što ga tako čuvate i čak krijete njegovo postojanje, i baš zbog Vaših očiju crnih kao noć u kojima čitam najdivnije bajke, i baš zbog Vaših usana mekih kao oblaci sa kojih rosu na ledjima svojim skupljam, i baš zbog Vas takvog – ja nalazim da me Vaše srce zanima. Veoma.

I sve mi se čini da ja od njega tek tako lako odustati ne mogu.

Ali zapamtite, Ljubljeni – lom tudjeg srca za ovog Razbojnika je neuspeh. Najveći. Greh. Najteži. Otud tolike ograde u mojim mislima. Tolika opreznost u koracima mojim.

Ipak, lagati ne mogu, osvojiti ga (sve mi se više čini) želim ... i evo me gde stigoh već pred kapije njegove, do očiju sjajnih naoružana ljubavlju.

Puštate li me unutra da zavirim ... ima li tu mene buduće?


1 2 3  Sledeći»

Powered by blog.rs