Lillian Q

Razvod - vreme je!

— Autor lillianq @ 17:29

Venčahu se, nekada davno, na grupnom nekom venčanju, izmedju ostalih i VOJislava i SRBa.

Posle više decenija čežnje i iščekivanja to ljubav beše toliko jaka da stepen slepila koju je uzrokovala dostigaše svoj maksimum.

Ona mlada, plodna, nasmejana i jedra, ruku punih miraza pade lako na čari njegove – neukrotiv, duhovit, problematičan i nedisciplinovan. Klasična priča svih fino vaspitanih gospodjica.

Tražila od njega ništa nije. Očekivala jeste. Fer odnos i ljubav. Nije maštala da bude princeza, očekivala jeste da zajedno stvara i podjednako podmetne ledja. Nije joj bilo teško da svoj miraz sa voljenim svojim deli. Ni njemu, očigledno postalo je vrlo skoro, nije bilo teško da njen miraz bez razmišljanja rasipa i troši. Kako je vreme prolazilo on je to sve više pripisivao njenoj ludosti, svojim neverovatnim kvalitetima i sve manje bio svestan kako je to jedino posledica njene nesebične ljubavi.

Ona beše srećna što ga blago njeno usrećuje. Ima li bolje primene za blago? Ali ... nismo svi dorasli nesebičnom davanju. Njegov ego postajao je veći od najveće planine. Ponos mu je rastao kao trava posle kiše. Šepurio se, pa čak počeo i da preti. Njoj! On! Njen voljeni!! Tipično muški, galamio je:“ Bez mene si gotova. Budi srećna što te takvu uopšte želim!“

Njeno ćutanje pogrešno je tumačio. Junak! Njene suze nije video. Silnik! Njene molbe su ga smarale. Osion, kakav je bio, trudio se da je uništi i unakazi što više, ne shvatajući da tako sebe uništava jer ...

Miraz jeste bio silan. Prokockan jeste skroz. Ako je. Ona mu ga je iz ljubavi poklonila. Lagao ju jeste godinama zbog manje vrednih. Dobro. Ona mu je opraštala. Hvalio se njenim imenom gde god je stigao. Ona mu je u tome pomagala. Izvrgavao je ruglu kad god je mogao, jadno mešajući njenu naivnost i strpljenje sa glupošću. Arčio. Lomio. Bahatio se... njoj iznova ponavljajući:“ Bez mene si gotova. Budi srećna što te takvu uopšte i želim!“

Vredjao je ... vredjao njenu dušu jer ... ona je njega zaista volela i u brak ušla zaista i isključivo iz ljubavi! Nikakva računica iza toga nije stajala. Nikakav interes. Samo ljubav! Ona čista i topla ... koja trpi i strada.

Opustošio je njene plakare. Porazbijao porcelan. Zaparložio njene njive. Zapustio krov.

Krčmio ...

Ali, ono što on nikako nije mogao da shvati – nju on takav, pustahija, nije i nikada neće osiromašiti! Blago njeno se ne može od nje razdvojiti. Blago jeste ona sama, takva kakva je. Njenih deset prstiju – sav njen kapital. Njen obraz - kredit. Njena volja i energija - zaloga za budućnost. Njeno vaspitanje – garancija uspeha.

I njoj je, očigledno, došlo vreme da se vrati medju svoje ... Gde takvo blago, kapital, kredit i garanciju prihvataju i cene.

Zreli smo ljudi i znamo da je nekada razvod zaista najbolje rešenje ... bez obzira na ljubav.

Praznog novčanika, tužnog srca, razočarana ... ipak ... duboko u sebi ona zna...

Život ide dalje. Bez njega, ona nije gotova već počinje iz početka! I savršeno je više nije briga da li je on ovakvu želi ili ne!

Žao mi je ali - Vreme je!

P.S. Likovi i dela u ovoj priči su izmišljeni i svaka sličnost sa stvarnim životom je slučajna.


Ja ovu zdravicu plaćam!

— Autor lillianq @ 13:00
 
Na osnovu člana ... 1, 2 .... a i cele „partije“ ćutljivih i pokornih ... na današnji dan, svečano Ti se zaklinjem

NEĆU VIŠE KRITI SVOJU LJUBAV KA TEBI!

Vozim. Dva nova kombajna sa probnim tablicama usporavaju saobraćaj u traci. Ne smeta. Čak! Postajem svesna koliko dugo takav prizor videla nisam. Crne, široke gume.  Mirišu na novo! Sasvim čiste grdosije od mašina grabe putem svojoj novoj kući. Domaćinskoj! Da pripomognu.

Divno!

Koktel osećanja. Ponos. Seta... potom osmeh, stidljiv ... osvrćem se... kao da činim greh ... što Te volim! Smem li udahnuti punim plućima i pustiti srce kroz prozor da Te obleti za čas i pogleda, proveri – postojiš li? Godinama mi tvrde suprotno.
Kažu da sam Te izmislila i da Te samo sanjam. Ovako naivna. Kakvom me u vicevima opisuju. Rugaju se mojoj tolerantnosti i odsustvom inteligencije je nazivaju. Moja ćutanja pogrešno tumače. I likuju. Ne znam nad čim. I zašto ih to čini sretnima. Kad ništa od njih ne ištem. A još manje od ništa očekujem. Ništa im ne uzimam ...  i nikome ništa ne uskraćujem.

Puca pogled. Puca i duša od emocija. Puni se srce. Plavi me more iskonsko. I ono, kažu, ne postoji. Plovim njegovim dnom lagano i upijam lepotu.

Dve crkve, jedna kraj druge (!) pružaju svaka svoj toranj i istom Bogu se mole. Mora da je i on  (Bog) od paorske krvi načinjen kad tako pitomo prašta sve naše gluposti. Tvrde mnogi, ni on ne postoji.

Zašto nekome prisustvo Tvoje smeta? Kako ih vredja moja ljubav ka Tebi? Kad nas dvoje ništa od njih ne tražimo. Samo da nas puste na miru!

„...i voleću Te uvek, krvavo moje odojče i srećo nova
     jer se ne stidim Tvog otegnutog govora
     i slanine, i kudeljnih gaća.
     Od paorske sam krvi,
     psovki, radosti, snova ...
     Razrdlji prsluk i gutaj!
     JA OVU ZDRAVICU PLAĆAM!“
(M. Antić)

Parastos dudu

— Autor lillianq @ 18:37
U subotu, u Kovilju, daje se parastos ... dudu! I crnom i belom. Kažu da se držao hrabro i stradao muški zarad časnog cilja.

Dudovače. Gle čuda, ženskog roda.

Pa se ja nešto našla u divanu sa ... kako su zapravo sve rakije ženskog roda. Jeste i vi to primetili?

„Biće da je zato što zavode. I magle pogled.“ - kaže ....

Mute misli i otvaraju dušu. One prave. Mislimo na rakije.

I ako odabereš neku koja ti godi, bez dodataka i lažnih zasladjivača, mirisa i boja ... 'nako baš za tebe - iskrenu, nema puno posle da se jediš. I bogaraš naokolo kako te glava kao da je tudja boli.
 
A ako dopustiš da te zavede ambalaža ... pa, sam si isk'o. Niko te puškom ter'o nije.

I eto, i rakiju, k'o i ženu, treba umeti odabrati. Ili se bar prethodno dobro raspitati o "poreklu". Naći onu koja ti pasent-paše pa polako ... uživati. Zdravo je.
 
Za srce.

I da završimo omiljenom zdravicom moga oca:

„Ajd pa ljudi, živeli - naših žena muževi!“
 
A dudu ... neka je na_čast. Bolje tako nego kao svinjska 'rana završiti. Pa jel tako!
 
Živeli!

Ne sigraj se sotim

— Autor lillianq @ 15:45
„Ne sigraj se so_tim, vrat ćeš skrljati! Vidi je!“

Kako mi nedostaju te (i takve) reči. I žar kojim sam se „sigrala“ po vrat opasnih igara Smile Skrljala se, naravno, skoro svaki put kada sam bivala upozorena ali - ćutala. Di smeš priznati! A odrasli se pravili da ne vide da suze samo što nisu potekle iz tih krupnih očiju koje kriju bol od povrede, strah od grdnje a glume da im nije ništa.

Nedostaje mi, zapravo, ta vrsta emocija koju uzrokuje BABA. Laughing Moja. Slavi(č/c)ina („Navuci prusluk – nazepćeš“). Mačkova („Moj Mile je ot’šo u trenerki. Verovatno negdi londra!“). Baba, kojoj namerno nećeš da kažeš di ideš a ona opet sve nekako (sa)zna. Baba - kao institucija. Kao čuvar snova („Ali, hitno je“ „Moj unuk je rek’o da ga NI-KO ne budi!“ Tačka.). Kao neko ko stane ispred TV ekrana baš usred akcije spašavanja sveta ... kada 300 helikoptera uz pratnju 2000 policijskih automobila jurca gradom Čikagom ... i kaže - „E, ovi Amerikanci su stvarno blesavi. Niš' drugo ne znaju, samo se jure i ubijaju!“

Nedostaje mi – baba. Isidora. Od Leđenaca iz Kule. A odavno je nema. Ne znam koji mi je andrak (a, Mandrak?) danas? Biće da je zbog onog linka o lastavici koju mi gospodin Momčilo posl’o danas i onih (i njima sličnih) reči „Mačke ćedu je pojesti“ i „Šta se sigraš so tim“. I emocija koje te reči u meni uzrokuju.

Ne sigram se, baba. Dugo već, ne sigram se ničega so tim žarom. A vrat mi ipak skrljan biva. Prečesto. Al, prilično dobro sam savladala veštinu prikrivanja tuge osmehom. A, što se Amerikanaca tiče – skroz si bila u pravu. Niš' drugo ne znaju neg’ da jurcaju kolima i ubijaju se (o filmovima govorim). Više ih i ne gledam. Ni_mi_je zanimljivo sada kada mi ti ne smetaš. Frown

I, nemoj da se daješ u brigu što ponekad jastuk suzom kvasim. Dušu i obraz čistim čuvam. Greške pravim. One od srca. U Boga verujem. Kao što si me učila.
 
Ali, znam da ti to znaš!



Powered by blog.rs