Strahinja
Čuh pre neko veče od pametna čoveka: “Tačkice u životu ne možeš povezati gledajući unapred. Ali, kada pogledaš unazad, sve je tačno na svom mestu i sve ti je kristalno jasno.“ Jasno - zašto su se neke bolne stvari desile i gde su zapravo trebale da te usmere.
Samo treba verovati. Sebi. Bogu. Sudbini. I dopustiti srcu da te vodi. Čak i kada ti se čini da te vodi kroz bespuće. Kuda moraš prvi nogom zakoračiti. Veruj!
Ja, u suštini, slušam svoje srce. I upravo gazim kroz šumu bez putokaza. Verujem. Sebi. Bogu. Sudbini. Ponekad ta vera nakratko splasne. Često sam uplašena. I moja deca, nažalost, sa mnom proživljavaju te trenutke.
Zato moram verovati da greh koji mi se čini da činim katkad prema svojoj deci, posebno prema sinu, vodi nekud ... njih i mene ... u bolje sutra.
Strahinja, sine jedini, lavu mamin goropadni ... dobre duše ... oprosti mi ...
9 Komentari |
0 Trekbekovi
Powered by blog.rs
