Lillian Q

Nabrana dela

— Autor lillianq @ 17:57

H.D. zvani Žarko ustao je noseći poslužavnik i, onako velik u belom baden-mantilu, izustio “Idem da sklonim margarin da mi ne izvetri”.

Belim baden-mantilom, kao plaštom čarobnjaka, jednim potezom izbrisao je sve što je valjalo izbrisati i poklonio joj magiju detinje čistih očiju. 

Napolju je vejao sneg, a unutra čarolija.

“Pričaj mi nešto” rekao joj je “stalno ćutiš.”

Ćutala je jer se plašila reči koje su se spremale da iskoče. “Prija mi da ćutim” rekla mu je i ušuškala se dublje u njegove mirise, misleći - kako su se to sneg koji obožava i on urotili, i obrušavaju se na nju neverovatnom količinom lepote koja pokorava.

Bujica je vrila u njoj. Nagomilana osećanja čekala su kao stari beogradski autobusi na stanici, brekćući. Ćutala je jer ga je upijala svim čulima. I sva su redom uživala. Telo i glava već su mu pokleknuli. Srce? Nije smela ni da ga pita. Mada je sve češće kucalo “Volim Te”. Ne, ne, ne, ne, ne .... ne .... NE!

A nebo nad gradom sipa li sipa ... taj svetlucavi čarobni prah Petra Pana .... od kog se poleti!

I ajd sad, ostani pametan.Smile


Oh, Bože, čuvaj me!!! Zar ja to skačem u ponor, ponovo?!?!?!?!

Igra Sunca Samotnog i Vetra Laufera (pod okriljem hobitske noći)

— Autor lillianq @ 20:55


Zviždao je Vetar Laufer što je glasnije mogao, ne bi li ga Sunce okruženo mnogim lepotama tako nevidljivog primetilo.
Sunce Samotno, u centru pažnje Venere same a i ostalih igrača, beše uspavano uvek istim odstojanjima i istim uglovima posmatranja. Sito.
Zvižduk koji para probudilo ga je usnulog i on pomisli „Ovaj ruši sve u prolazu. Gle kakav je trapav. Oslovljavaću ga prezimenom – Laufer.“
Vetar, po prirodi nestalan, beše opčinjen lakoćom kojom Sunce podnosi poglede i oduševljen slobodom koju je za sebe obezbedilo. Hteo mu je bliže. Da vidi šta ga to kod Sunca podseća na njega samog i zašto ga baš toliko privlači. „Pogled na njega mi uvek ulepša dan. Tako je toplo i lepo. Postojano i u sebe sigurno. Sve ono što ja nisam a opet, osećam neverovatnu sličnost. Zvaću ga imenom – Sunce.“
Nezauzdani Vetrov um, uvek gladan znanja, imao je sliku celog sistema. Preleteo je njime stotinama puta i upio milione nevažnih informacija. Znao tačne distance na koje je Sunce ostale igrače postavilo. Osetio toplotu, ako je medju nekima postojala. Ali osetio i čežnju kojom ih je Sunce sve privlačilo. Osetio planove koje su imali ne bi li Sunce zadržali u svojoj blizini. Za pod stare dane. Da im greje kosti.
Sunce, centar sveta, nije mislilo o starim danima. Ono se uvek radja. Nije vapilo za informacijama. Ionako je znalo sve. I radilo po svom.
Vetar mu je zujanjem ponekad blago išao  na živce. Ali, moralo je priznati da ga je privlačio trapavi Laufer i to baš tim nečim što ga podseća na njega samog. Odsustvom planova, definisanih putanja, šta li?
Teoretski, zalaufani Vetar mogao je prići sasvim blizu Suncu i raspaliti njegov sjaj. Da li jeste?
I pored čestih solarnih oluja niko ništa slično ne sme da tvrdi. Mada neki slute.
Zajedno nikada vidjeni nisu jer, u Sunce se ne gleda a Vetar ionako ne možete videti.
I samo oni u Avaksu znaju tajnu. Ako ista postoji. I ako je to Avaks :)


Powered by blog.rs