Put u središte sebe
Čitam danas Mazin post pa se setih koliko je lep osećaj kada iz najdražih usta čuješ -„Idemo!“ - ni ne pitaš gde. Uistinu, i nije važno gde jer, kada si sa njim - taman si tamo gde treba da budeš. Na cilju. Kod kuće!
Pa razmišljam nešto o putovanju u središte sebe. Najopasnijem i u isto vreme najlepšem putovanju. Najzahtevnijem. Jedinom na koje ne možeš sam. Nikako. Ne do krajnjeg odredišta. Jer, svi smo tek polovina nekog savršenog bića raspolućenog kadgod, s namerom. Namerom koja nas žulja ceo život i tera da tražimo. To drugo biće. I nas same u njemu. Tu dušu kroz koju upoznajemo sopstvenu. Te oči u kojima se vidimo prvi put, onakvi kakvi zaista jesmo. Te usne koje namah prepoznamo. Tu slast i toplinu u dodiru. Kao med lepljivu.
Tu nenormalno jaku potrebu da kažeš „Dobro došao kući, andjele!“
A onda ... trista čuda, predrasuda stane izmedju vas ... trista ljubomornih duša ... tri stotine otrovnih strela ...
I onda ... tri stotine večnosti nije dosta ... ni tri stotine izmišljenih razloga nije dovoljno ... da zaboravite .... sebe ... i nastavite dalje...
Mazo draga – uživaj! Za sve nas...
9 Komentari |
0 Trekbekovi
