Magdalena
Rodila se jednog dana
lija zvana – Magdalena.
Njuške prave lisičije
al’ je bila skroz ... zelena!
U celome kraju nije
bilo gušćeg, lepšeg repa.
Nije bilo oči lepših.
Magdalena beše lepa.
Ma, od lepih – lepša beše!
Al’ kad druge lije male
za njom viknu: „Hej, zelena (ha-ha-ha)!“
prolije po more suza
naša lija Magdalena.
I zbog boje krzna njenog
u srcu se tuga splela:
„Kad već nisam narandžasta,
volela bih...da sam ... bela!“
Plakala je Magdalena
svakog dana, bez prestanka,
sve dok jedno jutro nije
cveće brala sred proplanka,
i dok lovca s puškom ljutom
ugledala ona nije.
Ali avaj! Nigde žbuna,
ni drveta da se skrije.
Skupila se Magdalena
na proplanku, tu na travi.
A trava je skroz zelena,
na zelenoj njenoj glavi.
Lovac s’puškom prodje tuda
al’ ne vide Magdalenu.
Tu u travi, uplašenu,
našu liju – skroz zelenu.
Njeno krzno čudne boje
spasilo je nju, zacelo.
Magdalenu, srećnu što je
krzno takvo – a ne belo!
Tako neki od nas isto
po boji se razlikuju.
Il’ po glasu, ili stasu.
Al’ ne treba da tuguju!
Uvek stoji neki razlog
iza svega što se zbiva.
Pozdravljam vas, deco draga.
Budite mi zdrava – živa.
Žuta, crna il’ crvena,
bela kao sneg, il’ siva!
Nije važno koje boje
sve dok ste mi zdrava, živa.
4 Komentari |
0 Trekbekovi
Ništa ne biva bez razloga. Živa nam bila.
pozdrav
Autor mandrak72 — 06 Apr 2010, 21:48
@mandrak72 :-) Hvala Mandrače. Samo što ponekad, dok traje, razlozi nam nakratko bivaju nepoznati. Pa se ljutimo, batrgamo i trošimo energiju uzalud.
Autor Lillian Q — 06 Apr 2010, 22:27
simpatična pesmica. i uz to poučna
Prijatno!
Autor domacica — 07 Apr 2010, 11:30
Hvala domacice.
Autor Lillian Q — 07 Apr 2010, 17:00