Lillian Q

Moja Gaga voli ovu pesmu :-)

— Autor lillianq @ 18:15
Mojoj Gagi s ljubavlju... SREĆAN RODJENDAN!
 
Violina, dama fina
tankog vrata, s četir' žice,
uvek prva u orkestru
zlatnog glasa, zlatno lice.

Kontrabas je na nju gled'o
uvek krišom, ispod oka,
nadao se da će dama
zapaziti njega, momka.

Ona tako vitka, nežna
a on velik, teškog glasa.
Ona lepa, graciozna,
on, što kažu, punog stasa.

Istim ključem violinskim
otključaše srca svoja
i već tokom uvertire
došlo je do slatkog spoja.

Muzika je njih vezala,
sad su deo iste priče.
A kad bolje pogledate,
ona i on strašno liče.

Ona gudi sa visina
on je prati muški, snažno.
Ona glavna u nastupu,
on joj ritam daje važno.

Uigrani i veseli
prizor koji svima prija.
Kad se dvoje tako vole,
to se zove - harmonija.

Njoj je slavu prepustio
dok on daje ritam prost.
Kad se dvoje tako slažu,
to se zove - umetnost.

Put u središte sebe

— Autor lillianq @ 11:24
Čitam danas Mazin post pa se setih koliko je lep osećaj kada iz najdražih usta čuješ -„Idemo!“ - ni ne pitaš gde. Uistinu, i nije važno gde jer, kada si sa njim - taman si tamo gde treba da budeš. Na cilju. Kod kuće!

Pa razmišljam nešto o putovanju u središte sebe. Najopasnijem i u isto vreme najlepšem putovanju. Najzahtevnijem. Jedinom na koje ne možeš sam. Nikako. Ne do krajnjeg odredišta. Jer, svi smo tek polovina nekog savršenog bića raspolućenog kadgod, s namerom. Namerom koja nas žulja ceo život i tera da tražimo. To drugo biće. I nas same u njemu. Tu dušu kroz koju upoznajemo sopstvenu. Te oči u kojima se vidimo prvi put, onakvi kakvi zaista jesmo. Te usne koje namah prepoznamo. Tu slast i toplinu u dodiru. Kao med lepljivu.

Tu nenormalno jaku potrebu da kažeš „Dobro došao kući, andjele!“

A onda ... trista čuda, predrasuda stane izmedju vas ... trista ljubomornih duša ... tri stotine otrovnih strela ...

I onda ... tri stotine večnosti nije dosta ... ni tri stotine izmišljenih razloga nije dovoljno ... da zaboravite .... sebe ... i nastavite dalje...

Mazo draga – uživaj! Za sve nas...

Flores Dolores i tZunami Panic

— Autor lillianq @ 08:01
Zlatibor, april 2006. Sedela sam na klupi u borovoj šumi, daleko od pogleda ljudi i dečije graje i slušala pucketanje šišarki. Sklopljenih očiju, usana razvučenih u blagi osmeh, bila zadovoljna svojim životom. Imala sam sve što mi treba. Brak iza sebe. Dvoje dece pored sebe. Lepu poziciju i platu. Lakoostvarive petogodišnje planove. Sve. 

Kad, u krilo mi pade zvezda. 

„Poželi želju“ reče zvezda vragolasto. „Poželi jednu želju i, koliko za mesec dana, želja će ti se ispuniti“.

I ja poželeh...

„Želim da se zaljubim“ ne razmišljajući, brzopleto ženski onako, istrtljah. „Želim da dotaknem nebo i padam u ponor. Želim strast. Želim zagrljaje. Želim da volim. Iskreno, i do bola.“

Zvezda se vratila gore, na nebo. Ja ostah na klupi, nasmejana, ne shvatajući da više nikada, ništa neće biti isto.
 
Želja mi se, koliko za mesec dana, ispunila. Dotakla sam nebo. Izgubila tlo pod nogama, poziciju i platu. Skočila, ne razmišljajući, u ponor. Uživala u letu. Srušila sve bedeme i, potpuno nezaštićena i gola, stala pred njega i rekla mu „Uzmi. Čini šta hoćeš. Sve je tvoje!“ Osetila strast kakvu retki dožive i osete. Zavolela! Iskreno, i do bola. 

I još me boli.

Opet je april. Za Zlatibor nemam para. Zvezda mi ne pada u krilo. A da padne....

Znam šta bih poželela...
 
 
 
 
 


Matori indijanac i blogovanje

— Autor lillianq @ 16:11
Pričam onomad s mojom Gagom, čiju dušu razumem do tančina al jezik katkad uopšte (blog, twitter, rss, social media revolution ... blablabla ... ma jel ona to mene vredja, šta priča života joj...ne bi Gaga mene, znam je ... Eeee matora – to ja sebi, ne Gagi - vreme te pregazilo sasvim ... priznaj i lepo beži u planinu ko stari indijanci, da te izjedu vuci i orlovi ... da ne smetaš mladima) pa se nešto k’o „uspandrcam“, ne dam na se i na svoju generaciju ... i rešim „E, sad ću i ja nju da zbunim!“ I impresioniram. Ali, kako ću grdna li sam, kada Gaga sve zna. Sve prati. Čita. Putuje. Bloguje. Uči i dok spava. Upija kao sundjer. Obradjuje, doradjuje, ulepšava ...
 
Znam, odigraću na godine i iskustvo! Pa počnem, onako bezveze: 
„A, znaš li ti kako je to sve NEKADA izgledalo kada sam JA (matori indijanac) počinjala da radim?“ 

A radila sam u AOP-u (pre toga se zvao ERC, posle toga IT ali je uvek označavao jedan te isti organizacioni deo firme) jednog od najsavremenije opremljenih sistema tog vremena. A vreme o kom pričamo je vreme pre raspada ... b.c. ... before collapse ... Elem, institucija o kojoj pričamo svoje poslovanje odvijala je preko mreže VM Terminala. Po di koji PC se počeo pojavljivati (mi u ITu smo imali privilegiju pristupa istim, naravno ... vrlo lepih igrica je bilo na tom PC-u ... komada 1 (jedan) ... i termini su se zakazivali danima unapred. Mada je i hijerarhija imala uticaj na formiranje liste čekanja ...kadgod se znao red ... i držalo se do njega... :-D) ali je ostatak firme radio isključivo na terminalima. Programi su bili pisani i testirani na VM-u. Pisanje i testiranje smo radili mi. Testiranje je trajalo taman dovoljno da možete da obavite kupovinu na obližnjoj pijaci i kad se vratite zaključite kako ste zaboravili tačku na jednom mestu – pa, ajd ponovo. :-D I niko se nije nervirao. Rokovi su se merili danima, pa čak i nedeljama. Customize desktopa nije postojao. Tj. imali ste JEDNU opciju „ulepšavanja“ svoga ekrana – dal da vam kursor blinka kao pun svetlozeleni pravougaonik na tamnozelenoj pozadini ili kao podvučena svetlozelena crta. Pa izvol’te. Velika slova „I“ gradila su vertikalne linije, „*“ horizontalne i to je bila sva grafika. Divno. I nikom se nije činilo da je sistem spor. Nezadovoljnih korisnika gotovo da nije bilo. Korisnika gotovo da nije bilo. :-D Nije bilo poziva tipa „Nisam NIŠTA uradio a sve mi je nestalo“. 

Potom je banka prešla na PC-e, Unix i ORACLE i krenula je histerija. Ukoliko program tandrlja duže od dva minuta smatrao se loše napisanim, valjalo ga je preraditi, i svi su imali pravo da psuju i vrište na programera. Da ga obese na Trgu ako treba. Rokovi su po defaultu imali reč HITNO u sebi i nekako se pretpostavljalo da je sve bilo potrebno ZA JUČE i sada je na nama da nadoknadimo izgubljeno. Odjednom smo svi počeli da žurimo. A sve smo manje stizali. Sve smo više kasnili (ne znam tačno di). Nervoza se mogla osetiti hodnicima. Psovke su se čule po kancelarijama i uglavnom su se psovali računari ... i programeri... Korisnici su postajali sve razmaženiji i jedino su štampači u jednom momentu ostali spori. Kao u nekom svom svetu. Hladili smo ih mahanjem da izdrže i odštampaju sve što nam je trebalo (za juče). A onda su i oni postali laserski. Bešumni. I svi smo bili srećniji. Upgrade sistema se radio toliko često da su pauze bile proglašene opasnim jer, odeš li do kafe kuhinje kad se vratiš čeka te nova verzija. Sve brža. I sve više copy/paste ... insert... i gotovo. Nije tu bilo mnogo toga da se uči. Zapravo – od mozga se tražilo jedino prilagođavanje. Fine tuning. Ali, ponekad je takva vrsta mentalnog napora najteža. Tada sam do savršenstva uvežbala tehniku primenjivanu još u detinjstvu a koju je moja baba nazvala „Ti, Ljiljo, samo kud Popa prolazi!“ Da. Samo neophodno. Šta ću. Takva sam. Tehniku vrlo korisnu ali i opasnu (zato i ne odoh u hirurge. Ja bih pročitala samo boldovane delove i eto ti belaja!)

Stotine usera i passworda je ovaj mozak morao da zapamti. Stotine novih instrukcija i komandi da savlada. A onda se umorio i – odustao. Počeo da ignoriše i odbacuje. Da se tvrdoglavi i da se prazni. Pobegao iz IT-a i pretvorio se u običnog korisnika koji besni čak i kada ga primoraju da predje na EXCEL 2007 (Zašto?!?!? Nisam tražila! Meni je i 2003 pružao sve što mi treba. Zašto me mučite da iznova čeprkam i tražim di mi je opcija Print, Copy as picture, Landscape i još par njih koje JEDINE IMAM NAMERU da koristim! Ne treba mi brdo opcija kojima ste mi zatrpali toolbar. Neću! Previše! Redudancija! Ne vidim. Ne slušam. NE-ĆU!!!)

I onda pogledam u Gagu. A njoj se oči cakle. Osmeh joj zarazan uvek na licu. Pokazuje mi, priča, preliva na mene svoju opijenost ... objašnjava kako se zahvaljujući novoj tehnologiji vraća vera u reč ...Eeeej, REČ (obe veoma poštujemo lepu reč i veoma držimo do date!) ... koja je potpuno izgubila na težini u prethodnom periodu montiranih osmeha, fotki, lažnih reklama ... Začas se izgradi community (kaže Gaga) pa ti probaj – laži ...  osvanućeš na You tube ... ako hoćeš, čačkaj mečku..... motiv Google kompanije (kaže Gaga) „Do no evil“....  zilioni korisnika face book mreže ... slušam je (doduše, metodom „Kud Popa prolazi“ jer je previše stranih reči i skraćenica za jedan prosečno zakržljali ljudski mozak) ... i, moram priznati, vraški je dobra u tome što radi. Kada je mene (MENE!!!) uspela da natera da se vratim za računar - verujem da ova zemlja ima šanse. Ako Gaga (i neki poput Gage, mada iskreno verujem da je malo takvih) bude edukovala i motivisala ljude po kompanijama ove naše napaćene i zamorene zemlje – IMAMO ŠANSE! 

I zato – ja (matori indijanac) krenula sa blogovanjem. Sledeći je twitter ... a posle Gago idemo na rss. Moram polako jer se mozak uskopistio pa ne da drugačije. Al, savladaćemo nas dve njega jednoga. Idemo!
 
Hoću!

Zbog tebe! A za mene...
 
HAUG! 


Moj tata - narodni heroj

— Autor lillianq @ 19:43
Podbara, leto 1943. Prošlogodišnju januarsku raciju u Novom Sadu odrasli još jako dobro pamte. Naučili su sve što treba da se nauči. Da Dunav u januaru nije za kupanje i da je jezik da se drži za zubima. Misao treba zadržati u glavi, a decu uz kecelju. Ali, deca k’o deca. Život ide dalje i što se njih tiče, dan služi da bi se napolju igralo. I samo zato.... Dvorišta u Almaškoj ulici su zajednička i dele ih familije raznih nacionalnosti. Kao i uvek. Tipičan novosadski scenario, i situacija tipična za decu uzrasta 5-6 godina. Lopta je jedna a njih je dvoje. Devojčica je Madjarica, dečak (moj otac) Srbin. Što inače ne bi bilo bitno ali u to doba jeste jer van tog dvorišta tutnji rat. Devojčica, pomalo svesna da joj se može (mada nije sigurna da zna razlog ali sluti da to ima neke veze sa njenim ocem koji je najlepši i najbolji na svetu – pa sigurno zato), ne da loptu i - svadja započinje. On, besan što joj ne može ništa (mada i on misli da je njegov otac najlepši i najbolji na svetu. Ali svet to ne zna), prodere se na sav glas:“ ’bo te otac blesavi, videćeš ti kad dodju Rusi!“  

Cvrc! 

„Kad dodju“ znači da SAD nisu tu. U dvorište toga momenta utrčavaju svi ... ali medju njima definitivno nema Rusa.
 
I tata vidi da je u problemu (nije siguran da zna tačno zašto, ali u babinom pogledu vidi sigurne batine). Mame i tate „sukobljenih“ strana započinju „dejtonske pregovore“. Panika na licima mojih babe i dede je očigledna. Baba već prekorno gleda u dedu onim pogledom „Eto ti, kad pričaš svašta pred decom“  a naglas izgovara „Komšija izvin’te, pa ne znam od koga je to samo mogao čuti tzintzov jedan, mora da je na pijaci čuo od nekoga...znate kako ljudi svašta pričaju (da od koga bi nego od ovog mog idiota od muža – to u sebi baba misli)...“  pa sve ćuška mog tatu po glavi, kao - za primer, i kao dokaz šta malog tek čeka kad u kuću udju ... Komšinica (majka suprotstavljene strane) uvredjena, duva i frkće ... komšija - razuman čovek - smiruje i ženu, i ćerku, i sebe, i situaciju – i izgovara nešto poput „Pripazite vi malo na tog vašeg... jer sledeći put neću biti tako....“ 

Reč po reč, stvar se stišala, tatini zulufi i još po koji deo tela stradali sasvim, a moji baba i deda postali dobrano svesni da će ih njihovo najmladje dete uvaliti u ozbiljne nevolje ukoliko ga ubrzo negde van grada ne pošalju ... Padao je babi u tom momentu na pamet i ruski front – kad mali već toliko voli Ruse ali, kakav god da je - njen je i volela ga je ... te tako odlučiše da svo troje svoje dece pošalju na Čenej. Pa nek se Miloš i Lenka malo s njima tamo bakću ... i vade mast.

Čenejski salaši, pozna jesen 1943. Da ima rata dokaz je samo madjarski žandarm koji s vremena na vreme obidje biciklom salaše i salašare ne bil uhvatio nekog kako krišom topi čvarke a da aktuelnoj vlasti taj luksuz i bogatstvo prijavio nije .... moj tata i čika, besni što moraju krišom da jedu slanine i čvaraka, rešiše da se osvete tom uzroku njihovoga jada. Tom mršavom čoveku u tamno-zelenom odelu koga se svi odrasli nešto plaše. E, oni ga se eto ne plaše. A i dosadno im je. Tek, sakriše se jednog dana iza grma lešnika i, taman kad je žandarm došao do njih biciklom, oni iskočiše pred čoveka onako prljavi od igre da se čovek prenerazi od straha i pade sa bicikla. 

Ustade, otresa prašinu, za uši obojicu – pa pravac na salaš ... Dobar dan – dobar dan... jesu ova dva derana vaša ... nažalost jesu, šta su opet uradili otac i’ njin .... takva i takva stvar, pripaz’te malo na njih ... znate, rat je, nisu svi tako dobri kao ja (i recite da sam bio fin - kad izgubimo rat) ... stradaće ... deca su...

Klečanje na kukuruzima, mamaljuga za doručak i rad po dvorištu nije bilo ono što su tata i čika očekivali kao nagradu za taj herojski poduhvat. Nikako. Ali, život nas uglavnom iznenadi posledicama. I kad očekujemo nagradu servira nam nešto sasvim peto.
 
Tek, tako je moj otac sa nepunih 6 godina dao svoj doprinos NOR-u ... i babinom čiru na želucu ... a sve o istom trošku i - uprkos svim opkladama - preživeo rat ... 

I dobio mene B-)


Bezveze o krompiru

— Autor lillianq @ 21:13
Danas mi se nešto krompir vrzma po mislima. 

Ne, nisam mu dala drugi nadimak, on je i dalje moj Andjeo (iako zbog njega pakao proživeh) nego baš – krompir. Beli, roze, svejedno - samo da je krompirast sasvim. I to zato što me već par puta na muke stavljaju ovi u obližnjem dućanu prilikom izbora i kupovine istog. Mislim, da baš svaki primerak bude BAR dva puta zasečen motikom?! Kao da je moj brat rodjeni vadio taj nesretni krompir iz ove nesretne zemlje da bi meni, nesretnoj, otežao ljušćenje i pripremu domaćicinog specijaliteta. 

Gotovo odustah. Ali – reč "odustati" ne postoji u mom rečniku. Posebno kada je ta reč jedini pametan izbor (proveriti na nekoj od sesija regresije dal nisam bila krpelj možda u nekom od prethodnih života). 

Nego, krompir, pa još tako umlaćen motikom podseti me na detinjstvo. I na vaspitne metode moga oca, po ocu Čenejca, koji se trudio (i previše) da svoje dvoje gradske dece nauči kako je težak rad na zemlji. I kako treba ceniti hranu. I koliko muka, truda i znoja je uloženo u to što mi posle vrljamo po tanjiru i ne možemo da pojedemo sasvim. Dok druga deca gladuju (raspitati se kod pametnih ljudi kako bi to drugoj deci pomoglo ako ja na silu pojedem nešto što mi se neće). 

Elem, (pre)često smo vikendima, porodično, sa sve motikama i vodom u balonima išli na Čenej (naš deo imao 16 redi. Čikin, o’ma’ pored našeg, isto toliko) i slušali strašnu tatinu rečenicu (zbog koje nisam upisala biologiju. Smučile mi se biljke sasvim) koja je označavala početak muka: „Svako po dva reda. Tamo i nazad“.  To se odnosilo na mene i brata – odrasli su imali teže zadatke.

Ne bi to bilo toliko strašno da je red imao kraja. I da je postojalo nazad. Ali nije. Kraja, bar ova moja dva reda, nigde nije bilo, a kako vize tada za Madjarsku nisu tražili možda smo mi tako okopavajući i prelazili granicu – ne znam, moguće sasvim, ali ono što sigurno znam je da posle toga par dana nisam mogla ledja ispraviti. Svi smo se (sem moga brata, a objasniću vam zašto) posle danima Zemlji klanjali. A ako je kukuruz bio u poodmakloj fazi i ramena su nam bila ispeckana i iseckana sasvim. 

Prava istina je da nama taj kukuruz nikada nizašta nije trebao ali tata nije hteo da proda dedovinu, a da ostavi zemlju u parlogu pa da ceo Čenej nama usta ispira ... e to ne dolazi u obzir ... i tako mi postadosmo vlasnici njiva pod kukuruzom. Il’ pšenicom. Zavisi od godine (jako sam volela kad dodje red na pšenicu! Tu nema okopavanja već samo padanja raširenih ruku na ledja u stasalu ali još zelenu pšenicu kao ono zimi u sneg. A ona upije pad kao najmekši dormeo dušek  ... mmm ... i polegne, doduše al – naša pšenica pa nas niko nije grdio).

I opet se udaljih od brata...tj. teme. 

Ja kao svako fino vaspitano starije dete, svoj sam zadatak ozbiljno i savesno shvatala. I, šta ću – prihvatala. On (moj mladji brat) je sa druge strane uvek imao smeliji, hrabriji, kreativniji i po njega korisniji pristup. Umlati odma’ na početku reda svaku drugu stabljiku kukuruza, al onako baš tati pred očima, dobije kritiku i bude odstranjen sa njive. U ’lad. Po kazni. Ja bih po toj logici trebalo da sam bivala nagradjena ali evo, prošlo od tog doba ... i-haha vremena ... a ja još uvek ne shvatam čemu je to tata mene pokušao da nauči i čime sam ja to nagradjena?! Pa sam htela vas da pitam

Znate li možda vi?!


Asimptota mog života

— Autor lillianq @ 21:55
Zvao ju je (u stvari ona je njega uvek zvala, on se nekako nije primicao slušalici prvi)...tačnije - oslovljavao ju je sa »Asimptota mog zivota«. Lako je bilo njemu kad je on u svom životu imao i tangentu. I to ne jednu. A ona? Ona je izgleda zaista bila neko kome on stalno teži  i prividno se približava a zapravo je nikada ne dotiče. 

Mada ju je presekao više puta.

Prvi put kada ga je upoznala. Presekla se istog momenta i znala je da je on taj. Nazad više nije mogla.

Onda, presekao ju je još jednom kada joj je priznao da je oženjen i da ima decu. E, što se tada presekla! Kao madjioničar pripravnik. Tačno je mislila da joj noge i glava više nikada neće pripadati istom skupu. Skupu koji je nosio njeno ime.

Treći put ju je presekao kada je rekao da su dobili vizu (oni. Ne i ona) i da se iseljavaju. U Kanadu. Ni manje ni više nego u Kanadu! Pa zar nije mogao kao sav normalan svet da se iseli u neku evropsku zemlju? Da ona može bar da mašta kako mu može prići, ako zaista jako to poželi. Ali Kanada! Bila je dobar plivač, čak je imala i par medalja sa nekih lokalnih plivačkih takmičenja i bila je dovoljno maštovita da može da umisli svašta. Baš svašta. Pa i da je on voli. 

Ali Kanada!!! 

»Hm, globalno otopljavanje... možda se isuši more izmedju Aljaske i Čukotke ... znači ako krenem putevima svile, pa na sever ... pretrčim do američkog kontinenta i tamo, uz pomoć belog očnjaka i njegovih četvoronožnih prijatelja mogu stići do njega sva vedra i sunčana i onda ću mu reći: Ha! Od mene si mislio da pobegneš?! Kažiprsta uprtog u nebo i srca uprtog u njega. Pa nek vidi šta će.« 

Nasmejala se u čudu šta je sve njen mozak u stanju da smisli! To temperatura govori iz nje. Ležala je već drugi dan sa visokom temperaturom u krevetu. I, gle ironije, koliko je samo puta poželela da više ne leže sama u krevet, eto, za Uskrs - želja joj se ispunila. Ležala je sa temperaturom. I bila je skroz hot! Iz sasvim pogrešnih razloga.

Uskršnji praznici su i on je (kao i gomila gastarbajtera) u gradu. A ona ... liči na maslačak. U poslednjem stadijumu. Kose zapetljane od višednevnog ležanja, sa pelenom oko vrata, u rasparenim čarapama koje su mirisale na alkohol. Sve je na njoj i oko nje zapravo mirisalo na alkohol. I beli luk. Sreća pa tapete više nisu bile u modi, inače bi se sigurno odlepile od silnih isparenja.

Ustala je samo da baci pogled napolje i vidi šta sve propušta kad – ugleda njega kako kupuje nešto na obližnjem kiosku.  

»Bože, kako je lep« - pomislila je dok ga je gledala kako se onako visok savija da bi ga prodavačica u trafici čula kroz otvor postavljen (verovatno sa dobrim razlogom) tako neudobno i blesavo nisko. A razlog nije znao niko sem dizajnera. 

Koji je davno umro ... Udavio se u kadi ... Stojeći.

Tu je bio on. Njena ljubav. Njena asimptota. Tako blizu a nedohvatljiv. Da li će pogledati gore ka njenim prozorima. Da li ona uopšte želi da je on vidi ovakvu. I dok se dvoumila paralisana prizorom, dva oka boje ljubavi upraviše pogled ka njenom prozoru i leptiri proleteše kroz vazduh. Bam! Pravac u stomak. Bam-bam! Ode i srce. Mozga već odavno nije imala. Smetao joj je pa ga je bacila. Mozak ga, naime, nikada nije voleo. I oduvek je znao da on miriše na nevolju. Srcu je bio najlepši i jedini.

Namignuo je i nasmejao se kao da se nisu ni razilazili i da je on samo sišao dole do trafike da joj kupi neki časopis. Pobegla je od prozora, naivno se nadajući da je nije video. Ne u ovakvom izdanju. Ne posle toliko godina u  OVAKVOM izdanju!

»Zvr, zvr, zvrrrrr«  zvono na vratima slutilo je nevolju.

»On je. Molim Ti se majko Božija, postiću svake srede i petka samo ga skloni sa mojih vrata! Neću psovati dok vozim i, evo obećavam, prestaću da gledam u karte sa Anjom ... samo da nije on.«

Mrmljala je u panici dok je prilazila špijunki na vratima. Bio je on. Nasmejan i vedar kao život na trulom Zapadu. Pružio je ruku prema njoj i pitao je »Hoćeš li žvake? Sa xylitolom, naravno.«

Možda njeno telo jeste bilo pod temperaturom ali procesor ju je i dalje služio. Otvorila je vrata i nadmeno (koliko je mogla da se oseća nadmenom sa pelenom oko vrata i u rasparenim čarapama) mu rekla » Ah. Da si monitor ili plazma TV – ne bi se kupci baš oko tebe otimali. Vreme odziva ti se meri kalendarima!«

»Lepa si« rekao joj je »mogu li da udjem? Rekao sam ti da ću se vratiti po tebe. Pakuj se. Idemo!«

Pustila ga je. Nije ga, zapravo nikada ni otpuštala. Spakovala je sve zvezde nazad u svoje oči, stavila ruzmarin u ranac, osmehom začas našminkala lice i rekla mu »Spremna sam. Idem s tobom na kraj sveta ako želiš!«

Nisu otišli baš tog istog dana jer nju ne bi pustili na granici takvu ali su otišli vrlo brzo. I to iza kraja sveta, tamo gde Duga prosipa toplotu. Autoputem bez krivina i rupa, u zemlju gde brakovi ne važe. Vozeći pažljivo, na smenu, brzinom iskrene ljubavi, pravo do kraja bajke koji je kao i uvek glasio:

I živeli su srećno i zadovoljno do kraja života!



Pauk Paja (iz Šangaja)

— Autor lillianq @ 16:05
Mada sve priče vrlo liče poslušajte ovu budno jer u njoj je nešto smešno, nešto stvarno, nešto čudno. A vi sami procenite šta je šta u ovoj priči. Priči sasvim neobičnoj što na druge ipak liči.

Pauk Paja, iz Šangaja, fudbaler je izvanredan! Engleskim se dobro služi, u školi je vrlo vredan. Jednom rečju, naš je Paja baš iz fine porodice. Fini su mu mama, tata, fine su mu i sestrice. U kući je sve baš fino svako svoje mesto ima. I svi tako jako fini vode brigu o stvarima.

Ali, avaj!

Jedne zore (kretali su svi na more) Paja nam se iz sna pren'o, sa spremanjem kasno kren'o, te je 'mesto četir' desne cipelicu petu uz'o. Sad s tri leve i pet desnih cipelica, pa još tesnih, on do mora stići mora.

Šta mislite, jel mu lako?!

Od muke bi jadan skak'o al grešku je napravio pa sad neće da jauče. Mada sanja more, Sunce, plažu, dušek i ... PAPUČE!!!

Zato sada poslušajte šta je savet priče ove:
 
Svako biće greške pravi, svako biće ima snove. Snovi su nam tu k'o pomoć. Snaga koja svima treba. A greške su putokazi da se stigne čak do neba. Samo, s pažnjom proučite šta vam greška poručuje i krenite ispunjenju onoga što srce snuje.

Svaka priča svoj kraj ima pa ni ovoj on ne fali.

Puno hvala vama svima što ste priču saslušali.
 

Ljubavna pesma

— Autor lillianq @ 17:50
Spazila je liska hrasta
vetar snažni, jogunasti.
Kako ljuto kida lišće
s’ željom da ga upropasti.

Čudno, ali toga dana
sam’ o njemu mislila je.
Prvo, s besom – što je besan.
Onda, tuga spopala je.
 
Sa mukom je noć provela
čekajući vetar sivi.
Da ga opet vidi snažnog
da se njemu ona divi.

Džaba su joj govorili:
„Ne igraj se glavom, mala“
kasno, kad je srce svoje
gordom vetru već predala.

Planula je od ljubavi 
za tim oštrim, hladnim vetrom.
U suzama, kad ga nema,
čekala ga s’tugom, setom.

Vrtela se kad ga spazi
kao kakva balerina.
A vetar je pogledav’o
na nju uvek sa visina.

Kao, nije primećiv’o
svu lepotu njene igre.
Al’ je stalno obigrav’o
oko naše male čigre.

Kao, njemu svejedno je
dal je ona tu, il’ nije.
Al’ ga uvek tuga smori
kad se ona vešto skrije.

Pravio se važan vetar.
Kao, mudar – pa mudruje.
Ne pristoji takvom momku
da zbog liske on tuguje.

Al’ mu jasno nije bilo:
Šta ga boli kada spava?
Kada noću sklopi oči,
liska mu se ocrtava!?

„Pih, kakva je. Sva slabašna,
a gle mene – živa sila!“
Onda opet sklopi oči,
a u snu mu liska mila.

„Šta se sa mnom to dešava!
Sutra idem da očupam
svaku lisku sa tog Hrasta
a i Hrast ću da počupam!“

Zorom kada prišao je
Hrastu starom, vetar ljuti
shvati da već opao je
njegov mali listak žuti.

Tad od muke srce puče!

I tad shvati da već voli
taj maleni zvrk od lista.
Poče tužan da ga traži
a od suze oko blista.

„Lisko draga, gde si, kaži
pozovi me i ja stižem
da te milu ja očistim
u visine da te dižem.

Želim s’ tobom ja da igram.
Silan jesam – ali molim!
Da li možeš da oprostiš?
Draga lisko, ja te volim!“

Iz gomile lišća žutog
liska vetra svog doziva:
„Tu sam vetre, ne brini se.
Zatrpana, al’ sam živa!“

Dune vetar svom žestinom
s liskom svojom da zaigra.
Podiže se balerina,
okrete se kao čigra.

Od sreće se zavrteli
u krug trče razigrani.
Lete gore, levo, desno
zaljubljeni, nasmejani.

I sad vetra kad čujete
kako duva svom silinom
obratite pažnju, jer on
sretan pleše s balerinom.
 


Monday morning

— Autor lillianq @ 20:33

Nedavno. Tu negde iznad nas, jedan oblak je promenio boju. I od tmurnog i sivog olujnog oblaka pretvorio se u paperjasti, meki oblačak koji štiti. Dovoljno mek da ne žulja poglede. Dovoljno beo da ne da plavetnilu da dosadi. Dovoljno postojan da umiri zrake Sunca. Dovoljan. I taman. 

Ispod tog oblaka, ne znajući za promenu, jedna devojka pognute glave, dozvoljavala je vrhovima svojih cipela da je vode. Bilo kuda.

Nije znala kuda ide, nije znala kuda želi da ide, niti kakvu igru joj život sprema. Nije više marila. Postala je piun u sopstvenom životu. I, bez osmeha, pratila je vrh cipela šutajući na njima ono što se kadgod srcem zvalo. 

Ali srce, kao srce, borac tvrdokorni (kao fleke pre pranja Arielom) poče da se joguni. Da se otima, i skače, i protestuje ... što ga je smestila dole, na vrh blatnjavih cipela. Gde ne vidi. I gde ga boli. Htelo je nazad. Gore, kraj duše, da sa njom ponovo traži. Sebe u drugome. Taman opet pogrešilo.

Dal zbog srca, ili zbog oblaka ... ili su te dve stvari već ionako bile povezane tek - osmeh, kratak - ali osmeh, preleti njenim licem. I ona oseti i podseti se kako je lepo smejati se. I prvi put posle mnogo vremena - podiže pogled ka nebu.

Na njemu ugleda oblak. 

U oblaku poruku.

Poruka je glasila – raduj se.

Nije to bila poruka ispisana ni ćiriličnim ni latiničnim slovima, već rukopisom duše. Jednostavno – raduj se, koje znaju da pročitaju svi. Samo ako žele. Čak i ako te želje nisu svesni.

I opet osmeh. Drugi danas. Prelete preko njenog lica. Mozak, naviknut na tugu, sada već poče da se ljuti na usne i oči joj nasmejane i ona, kao dete koje se duri a da ni ne zna razlog, opet namrgodjeno pogne glavu. I obori pogled ka zemlji.

Ali, tamo je dočeka trava. Zelena kao život i sveža kao proleće. Mirisom je vrištala kroz vazduh – raduj se!

Ona brzo okrete glavu na drugu stranu i na zidu kuće ugleda grafit (ne, nije - raduj se Laughing) “Ko je ubio zeku Rodžera?” i brzinom munje iz usta joj izlete “Madlain Olbrait, naravno” i nasmeja se istog momenta. Od srca. A srce je samo to i čekalo. Jer, srce leti na krilima osmeha. I brzo poče da se penje gore. Dok se ona opet ne predomisli.

Devojka posla poljubac travi, namignu oblaku i dozvoli srcu da joj ispuni grudi. Udahne, i naglas obeća:

Pustiću ovo proleće da udje u moj život.

Zamoliću Sunce da mi zaceli rane.

Pozvaću mirise i boje da izbrišu lik tvoj iz srca moga.

Dozvoliću usnama da se smeju.

I neću pružati ruke ka tebi.

Odviću se od tvojih zagrljaja  

i neću biti žedna poljubaca tvojih.

Ti si izabrao davno.

Evo danas, konačno - biram i ja!

Dozvoliću životu da mi se desi.

U ponedeljak ... odlazim ...

 


Labudica Olga

— Autor lillianq @ 18:28

S'pahuljom je stigla labudica Olga iz daleke Rusije - gde je reka Volga. Na obale Dunava spustila se nežno. Donelo je vreme bajkovito, snežno. Skupila je krila i k'o balerina zaplesala gracija sva bela i fina. Probudila Dunav usn'o ispod leda jer poruku sestrinu želi da mu preda:

"Gospodine Dunave" poče Olga milno "Volga, sestra Vaša, pozdravlja Vas silno. Poljupce Vam šalje, za zdravlje Vas pita. Boli li Vas dno rečnoga korita? Umorni da l' Vi ste? Fali li Vam snage? Da l' Vas muče zime, il' su fine, blage? Žuljaju li mostovi? Smetaju li brane? Pecaroši? Fabrike? Otkinute grane? Sestra Vaša, Volga, ljubavi Vam šalje i želju da tečete i dalje, još dalje!"

Dunava raznežilo Volge sestre pismo i, kako je snežilo, suze vid'li nismo ali kocki leda začula se zveka. Dunava je mutnog rasplakala seka!

"Gospodjice Olga" Dunav progovori "na to pismo želim da se odgovori. U pero Vam zborim i molim Vas jako da nikome ne odate da sam danas plak'o. Nego sestri Volgi poručite molim, da je više i od Crnog mora volim. Nek' se ne sekira moja seka draga. Sestre su Vam, Olga, poput pravog blaga. Poručite Volgi da sam dobro, čilo i da me je pismo njeno usrećilo. Da joj zdravlje želim i svu sreću sveta. Da joj nikad niko i ništa ne smeta. A, ako joj nekad opasnost zapreti, recite da Dunav preko sveta leti.

Sestri da pomogne!

I, hvala Vam puno gospodjice Olga. Odmor'te se malo, daleko je Volga. Umorili Vi ste Vaše nežno krilo. Budite moj gost. Drago bi mi bilo čuvati Vam sanak bar večeri ove. Ja sam Dunav, znate, ja čuvam i snove. Odmor'te se draga, zahvalan sam jako što nećete nikom reći da sam plak'o. Brat i sestra, znate, bogatstvo su pravo...

Al, vidim da se umorni... ostajte mi zdravo"

 

 


Magdalena

— Autor lillianq @ 19:47
 
Rodila se jednog dana
lija zvana – Magdalena.
Njuške prave lisičije
al’ je bila skroz ... zelena!

Čarobna činija

— Autor lillianq @ 21:17

Jednom davno, u jednom gradu imena nevažna, rodio se čovek nevažna porekla. Sudbina mu nije dala kralja za oca i kraljicu majku već osmeh od uha do uha, pogled pun zvezda i noge - taman za trčanje.
Jurcajući tako, nasmejana lica, nabasao je jednog majskog dana na svoju srodnu dušu. Beše to osoba po svemu slična njemu ali u ženskom obličju.
I ljubav se prepoznala. Poljane su postale njihov dom. Nebo njihovo pozorište, a planine zagonetka koju su zajedno velikim zadovoljstvom odgonetali.
Svet je bio pun boja i mirisa i radost je stanovala u njihovim srcima.
Ali....
Jednoga dana tumarajući pokraj potoka u obližnjem šumarku, pronašli su staru činiju zanimljivih šara. Vetar, probijajući se kroz gusto lišće došapnuo im je da je činija čarobna i da se čarolija činije sastoji u tome što svaku suzu koja u nju kane istog momenta pretvara u biser.
Suza? Biser?
I jedno i drugo behu suvišne reči koje nisu nikada upotrebljavali. Jer od imovine imahu samo zvezde u očima, osmeh na usnama i radost u srcu. Duše pune pesama i noge - taman za trčanje. I nisu primećivali da im nešto fali. Pa tako ni biseri, a još manje (ili baš sasvim podjednako) suze.
Ali...
„Sa biserima... mogli bismo da otkrijemo neke nove planine.“ – rekao joj je.
„I ove naše su divne i nismo ni njih sasvim odgonetnuli.“ – odgovorila je.
„Znam, ali od bisera bih mogao da ti napravim najlepšu ogrlicu.“
„ Ja sam mislila da sam ti i ovako lepa.“
„Mogli bismo da kupimo dvorac i potpuno zaštićeni od svega živimo u njemu.“
„Tvoje grudi su moj jastuk najmekši, a ruka tvoja jedini pokrivač koji mi treba. Tvoj pogled pun topline jedina hrana, a naša ljubav pruža mi zaštitu  jaču od zidova svih dvoraca, zar ne misliš i ti tako?“
„Da“ rekao joj je oborena pogleda i krišom poneo šarenu činiju sa sobom.
„Zbog nje. Ona je moja Princeza i hoću život da joj učinim bajkom“ - prošaputao je sebi u bradu.
Ne znajući da je on činiju ipak poneo, bila je srećna što živi u bajci. Jedinoj koja joj treba. Njenoj bajci uz njenog Princa. Najlepšeg. Jedinog. Ikad!
I tako je puna tajni, činija bez poklopca, krišom uneta u njihove živote.
On – željan i nestrpljiv da je iznenadi, odlazio bi svakoga dana negde sam. Sedao na travu ispred pećine i bezuspešno pokušavao da zaplače.
Jer...
Iako je bio siromašan (ako se pod siromaštvom podrazumeva odsustvo bisera i dvoraca), moglo bi se reći da je imao sve što mu treba i stoga ama baš nikakvog razloga za suze.
Ona – nije joj bilo jasno gde on to svakoga dana žuri i zašto je ostavlja samu. Postajala je sve češće i sve duže tužna. Pokušavala da odgonetne razlog. Postavljala pitanja i dobijala lažne odogovore. Prepoznavala je laž, jer laž pušta otrove ... i hladna je kao smrt sama... ali istinu nikako nije mogla da dokuči.
Tako je činija u njihove živote unela i prvi mehur praznine. Prazninu je popunio kao noć crni muk. Kada jedno ne zna šta treba da pita a drugo izbegava da bude pitano.
„Ionako to radim za nas. Ko zna koliko novih svetova sa biserima možemo zajedno otkriti. Biće joj drago. Videće. I biće ponosna na mene!“
Nije shvatao da ona misli kako je on više ne voli. Nije shvatao kakav je to bol u njoj izazivalo. Da joj duša svakodnevno trune a celo telo pati. Nije video, jer ju je sve manje gledao, da joj se u očima gasi sjaj. A naviru hladnoća i strah. Laž, i bol koju ta laž donosi rasle su. Pojavile su se prve svadje. Sa prvim svadjama –  i prve suze. Odmah potom njegov osmeh.
„Radi! Zaista pretvara suze u bisere! A njena tuga je izvor mojih suza! Izdržaćemo malo, posle ću joj sve objasniti. Samo još malo bisera da nam sakupim. Za nas. I našu sreću!“
Njena tuga je svakoga dana rasla, pa su se i njegove suze i biseri nizali.
„Volim je, samo sada ne mogu još sve da joj objasnim. Trenutno moramo ovako. Biće mi zahvalna. A naša ljubav, pa - rekla je i sama, ionako je jača od svakoga zla. Ako me voli, zaista voli – izdržaće!“
Dani su prolazili i ona je polako prestala da ga pita gde ide. Prestala da misli kome to žuri. Prestala da se nada njegovom zagrljaju. Zaboravila da se smeje.
Ni on se više nije smejao ali je bio zadovoljan što se biseri množe „Još malo“ pravdao se „Još samo mesec-dva. Pa šta je to za večnost koju želim sa njom da provedem!“
Pesma je usahla. Zvezde su padale jedna po jedna. Želja se sušila. Damari prestali. Osmeh potpuno iščezao, a sokovi iz tela isparili. I jednoga dana – život ju je i sasvim napustio.
Vrativši se iz pećine u kojoj je sakupljao bisere, našao je nepomično telo jedine žene koju je iskreno voleo, staklenih očiju uprtih u nebo na kom su nekada sijale njihove zvezde vodilje. I svuda oko njenog tela, po pesku u pećini, rukom ispisano:
„Zašto si me ostavio?“
Zurio je u neverici u kesicu punu najlepših bisera, probranih samo za nju, koju joj je taj dan poneo – rešen da joj konačno otkrije prave razloge i obraduje je planovima koje ima za njih dvoje.
Danas je, zapravo, prvi put posle dužeg vremena ponovo potrčao nošen vetrom i željom.
Danas mu se, zapravo, prvi put posle dužeg vremena u očima ponovo pojavila ljubav.
 
(obećao je da ćemo kraj pisati zajedno .... čekam ... kontračarolija, naravno, postoji ali je mora otkriti sam ... nastaviće se ...)




 


Kanda palim sveće uzalud

— Autor lillianq @ 17:58

Da si znao koliko mi trebaš danas (a trebao si znati) (Dalje)

Powered by blog.rs